Marie Zechiel je plesačica i koreografkinja rođena i odrasla u Njemačkoj, a danas živi i radi u Berlinu. Diplomirala je suvremeni ples na konzervatoriju Trinity Laban Conservatoire of Music and Dance u Londonu, a tijekom dosadašnje karijere profesionalno je nastupala u nizu plesnih trupa i kazališnih produkcija u Europi i svijetu. Kao suutemeljiteljica trupe Siciliano Contemporary Ballet kontinuirano radi na usavršavanju plesnih pokreta i izvedbi. Smatra se tjelesnom pripovjedačicom, odnosno umjetnicom koja tijelo koristi kao pripovjedni alat, kroz pokret kao temeljni oblik izražavanja, ne samo u plesu i na pozornici, nego i na filmu, fotografiji te u performansu. Njezina koreografska vještina počiva na autentičnim pokretima, karakterizaciji likova i njihovu razvoju, te na međuigri tijela u različitim oblicima plesa. Kao plesačica i koreografkinja sudjelovala je u nizu glazbenih spotova, reklamnih filmova i modnih priredbi, a među umjetnicima s kojima je surađivala su i njemački glazbenik i producent Herbert Gronemeyer, njemački rap duo Zugezogen Maskulin te tvrtke Vodafone i Deichmann.

o filmu

o autoru

Poljski autor Paweł Czarkowski rođen je 1982. U domovini je najprije stekao diplome iz područja književne kritike i filozofije, nakon čega je završio tečaj kreativnog pisanja, da bi naposljetku u Varšavi diplomirao režiju na Warszawska Szkoła Filmowa. Strastveni je fotograf, glazbenik i pisac, a iskustva stečena na tim područjima sretno je spojio u svom bavljenju filmom. Zagovornik je novog duha u kinematografiji, novih pristupa u prikazima odnosa čovjeka i stvarnosti, ponajviše stoga što ti odnosi uvijek izmiču očekivanjima, i drukčiji su od načina na koje ih ljudi pokušavaju definirati. Paweł je fasciniran mogućnostima interaktivnih filmova i multimedijskih projekata, zbog čega je svoj debitantski projekt Dvorac realizirao kao spoj igranog i dokumentarnog filma. Nakon toga snimio je nekoliko kratkih igranih filmova s legendama poljskog glumišta među kojima su Jan Peszek i Miroslaw Zbrojewicz koji i u filmu koji prikazujemo tumači glavnu ulogu. Trenutačno radi na svom dugometražnom igranom prvijencu.

Dok je s bivšim suprugom Saeedom još bila u sretnom braku, bistra i inteligentna Maryam s njim je kreirala inovativni računalni program za graviranje. No sada, kada ona i Saeed više nisu zajedno, Maryam planira dobro zaraditi prodajom tog programa, na način da od bivšeg supruga prikrije sve važne detalje. Ona pak ne zna da su Saeedu poznati njezini planovi i da se on u dobroj mjeri poigrava njome. Štoviše, Maryamine postupke bez njezina znanja nadzire dvoje njihovih zajedničkih prijatelja, Sharara i Babak. Ali nitko od njih nije svjestan da Maryanino djelovanje prati i policija, i to u liku osobe koja se predstavlja kao njezina prijateljica.

Dok se u nekom mjestu u nepalskoj provinciji na ulici igra crtajući likove kredom na tlu, jedan dječak začuje glas skupljača otpada koji vozeći se na biciklu za sitan novac otkupljuje tuđi otpad, s nakanom da ga preproda. Dječak mu ponudi svoj stari udžbenik koji čovjek pristane otkupiti za četiri rupije, no do prodaje ipak ne dođe jer čovjek nema sitnog novca za uzvrat. Koji trenutak kasnije dječak iz stvari drugog muškarca, koje je ovaj ostavio u podnožju drveta, uzme nešto novca te pohita prema još jednom čovjeku s biciklom. Ovaj, pak, prikuplja dragovoljne priloge za liječenje teško bolesne osmogodišnje djevojčice.

Nepalski umjetnik Mohan Shrestha (Mohan Avilashi) daroviti je kreativac, pisac, redatelj i kazališni autor. Pod njegovom redateljskom palicom postavljene su i izvedene mnogobrojne kazališne drame, a režirao je i igrane filmove kratkog i srednjeg metra te glazbene spotove. Predaje glumu na nekoliko škola te srodnih kazališnih i glumačkih ustanova. Mohan je i medijska osoba, influencer čiji su pratitelji najvećim dijelom mladi, a radio je i kao socijalni radnik u sektoru mentalnog zdravlja. Dobitnik je i više nagrada, među ostalim i Banita Multifaceted Talent Award za 2022. godinu te Godhuli Art Service Award za 2023. godinu.

Krajem ožujka 2023. godine mnoštvo građana Izraela spontano je izašlo na ulice, prosvjedujući protiv vlade i premijera. Razlozi prosvjeda ležali su u onome što je od strane prosvjednika protumačeno kao pokušaj promjene osjetljive strukture izraelskog društva i države, odnosno kao udar na demokraciju. U ponedjeljak 27. ožujka, u 21 sat, zbivanja su se dodatno zaoštrila, došlo je i do sukoba s policijom a neki su prosvjednici ozlijeđeni, te se amalgam nezadovoljstva i bijesa pretvorio u snažan krik frustriranog mnoštva. U filmu koji prikazujemo bez ikakvih montažnih zahvata i u kontinuitetu zabilježena su događanja na ulicama, ono što autor naziva ´gorućom demokracijom´.

Izraelski producent, scenarist i redatelj Yaniv Berman rođen je u Haifi 1977. Na Sveučilištu Tel Aviv na Odsjeku za film i televiziju diplomirao je na MFA (Master of Fine Arts) programu, a nakon redateljskog i scenarističkog iskustva stečenog radom na hvaljenom kratkom TV filmu My Last Novel iz 2001., godinu kasnije je kao potpuni autor realizirao zapaženi kratkometražni film Naked Laura. Njegov kratki film Even Kids Started Small iz 2006. o mladima koji preuzimaju vlast u školi, bio je službeno prikazan u selekciji Cinéfondation festivala u Cannesu, a punih šest godina proveo je snimajući pričuvnu vojnu postrojbu IDF-a (Izraelske obrambene snage), što je naposljetku 2007. pretočeno u nagrađivani dokumentarac The Alpha Diaries. U svom debitantskom dugometražnom igranom filmu Land of the Little People iz 2016. koji je nagrađen na uglednim međunarodnim festivalima u Tbilisiju i Phoenixu, pozabavio se traumatičnim procesom pretvaranja djece u vojnike u nasilnu militariziranom društvu. Yaniv je i strastveni ljubitelj književnosti koji je otkad zna za sebe posvećen umjetnosti pripovijedanja, zbog čega ne iznenađuje da je 2021. objavio svoj prozni prvijenac, triler The Spinning Tops.

Dok u noći oko njih odjekuju pucnjevi i čuju se uzbuđeni ljudski glasovi, tri osobe u stražnjem dijelu jednog kamiona pokušavaju prijeći granicu. Dvije osobe su ranjene, jednom je muškarcu lice izudarano i obliveno krvlju, a treća osoba, po svemu sudeći djevojka, u teškom je stanju i glave posve prekrivene zavojima. U najboljem stanju je drugi muškarac, čini se posve neozlijeđen, koji pokušava barem donekle pomoći svojim suputnicima. A izvan vozila eksplozije, pucnjevi i vika se ne smiruju.

Lola Dubettier odrasla je u planinama, u departmanu Savoie u istočnoj Francuskoj. Djetinjstvo je ponajviše provela uživajući u prirodi i gledajući filmove, a u dobi od 15 godina upisala je filmsku školu najprije u Annecyju te potom u Lyonu. Punih 12 godina provela je radeći kao asistentica kamere na filmskim setovima, da bi se naposljetku odlučila i sama okušati kao autorica. Film koji prikazujemo njezino je debitantsko ostvarenje, realizirano bez novca, ali uz ključnu suradnju nekoliko prijatelja. Trenutačno radi na svom prvom duljem igranom filmu, a kao i u svemu što radi, i u tome se vodi idejama o ljepoti svijeta i nenasilju, te težnjom da govori o sudbinama tzv. običnih i malih ljudi.

Sunčani je zimski dan u Parizu, ali Theo nema nimalo vremena da uživa u takvom danu. Prije no što se njegova djevojka vrati iz grada, on mora što temeljitije zametnuti tragove onoga što je napravio. A to znači oprati nož umrljan krvlju, prozračiti prostoriju da se u njoj ne osjeti izdajnički miris te se što prije osloboditi zakrvavljene krpe u koju je nešto zamotano. Kada mu se djevojka vrati, iznenađena što su na takvoj hladnoći svi prozori otvoreni, Theo će krpu s nečim u njoj baciti kroz prozor. Međutim, pogodit će susjeda pred zgradom, koji će im uznemiren ubrzo pokucati na vrata.

Francuski redatelj Franck Marchand uvijek djeluje u paru s kolegom i prijateljem Jossom Berliouxom, s kojim je 2022. utemeljio scenarističko-redateljski dvojac Les Casquettes, koji zajednički stvara filmove. Jedan od njih je i kratki triler L'ascension, snimljen upravo 2022., s kojim su na natjecanju 48HFP, na kojem se od autora zahtijeva da film realiziraju u roku od 48 sati, osvojili nagradu za najbolji francuski film. Isto ostvarenje potom je na natjecanju Paris Courts Devant ovjenčano nagradom Grand Prix Canal +, nakon čega su TV-postaje Canal + i TF1 nekoliko njihovih filmova otkupili za prikazivanje. Dečki neumorno rade i dalje, a cilj im je maksimalno profesionalizirati svoje djelovanje, te trenutačno pripremaju TV-seriju i igrani film duljeg metra. Franck je aktivno djelovao i prije partnerstva s Jossom Berliouxom, te je od 2018. do 2022.  realizirao 14 zapaženih kratkih filmova i videoprojekata.

Dok ulazi u staru kuću svoga djeda, sredovječni indijski pisac prisjeća se čudnoga poslijepodneva iz svoga djetinjstva, na dan kada je djed umro. Kuća se toga dana doimala pustom i neveselom, njegova majka je zbog iscrpljenosti dugo spavala, čak i navečer, što inače nikada nije činila, a kućom je slobodno šetalo nekoliko gusaka. Pisac je tada vidio i baku, dok je zbunjeno hodala kućom i izgovarala molitve, a činilo mu se da vidi i neke nadnaravne prizore. Zbog toga on ni danas nije siguran je li to sjećanje istinito, ili je samo plod njegove mašte. Ipak, dobro se sjeća bakinih riječi da se snovi koji se sanjaju u sumrak nikada ne ostvaruju… 

Indijski filmaš Somudra Banerjee studirao je režiju i scenarij na Film and Television Institute of India, uglednoj obrazovnoj ustanovi u gradu Puneu, koju vodi glasoviti redatelj Shekhar Kapur. Prije no što se posvetio filmu više godina je djelovao kao novinar i književnik, a bogato književno i novinarsko iskustvo smatra itekako dragocjenim u svome radu. Godine 2023. završio je svoj diplomski film naslova Towards an Exegesis on Dying Inayat Khan.

Dvije žene dijele zajednički prostor jednog stana. Dok je jedna nešto tradicionalnije odjevena i upravo se sprema za izlazak, druga u modernijoj odjeći kao da pati od glavobolje, zbog čega mora popiti tabletu. Ono što ih povezuje jest mobitel, a kada on zazvoni najprije će za njim posegnuti jedna, te zatim i druga. No, one kao da se međusobno osjećaju, i kao da ih obje iznenađuje prisutnost one druge. Je li samo mobitel ono što ih povezuje?

Iranska autorica Lida Ansari za sebe tvrdi da je odmalena voljela poeziju i glazbu. Iako nije odrastala u obitelji umjetnika, već se kao tinejdžerica počela poluprofesionalno upoznavati s umjetnošću. Tada je otkrila svoj dar za slikanje, te se povremeno bavila slikarstvom, a na poticaj obitelji pohađala je studij kostimografije. Neko je vrijeme bila aktivna na tom području, od dizajniranja odjeće za manje kazališne produkcije do modnog dizajna, koliko je to u Iranu moguće, no izborom te profesije nije bila osobito zadovoljna. Stoga se odlučila posvetiti pisanju, te je najprije krenula na tečaj pisanja priča a zatim i scenarija. Naposljetku se okrenula režiji, istodobno na sveučilištu upisavši magisterij dramske književnosti. Taj joj je studij omogućio da ostvari neke svoje snove, jer je shvatila da voli film i da joj je dragocjeno svako iskustvo rada na filmu sa studentima. Nekoliko se puta okušala u snimanju filmova. No, ili joj se njihove priče ne bi svidjele, ili je bila riječ o odveć zahtjevnim projektima. Unatoč svemu ostala je odlučna u nakani da snimi film, a upravo rezultat toga njezina rada prikazujemo na Festivalu, dok ona već razmišlja o novom projektu.

Lana Luchka je scenaristica i redateljica podrijetlom iz Ukrajine, koja živi u Londonu i koja tijekom posljednjih pet godina režira kratke filmove. Ostvarenje koje prikazujemo za nju je vrlo osobno, jer predstavlja njezino vlastito iskustvo prvog dana ruskog napada na Ukrajinu. Lana ovim filmom želi pružiti potporu svojim sunarodnjacima u borbi protiv okupatora, te se nada da bi on mogao pomoći u privlačenju dodatne potpore Ukrajini u međunarodnoj zajednici.

U vrijeme u kojem cijeli svijet trese pandemija koronavirusne bolesti, dvojica indijskih ekonomskih migranata sjedeći nedaleko od migrantske rute razgovaraju o svojim teškim sudbinama i životu uopće. Obojica su gladni i dijele vrećicu nekakvih grickalica, ne uspijevaju zaraditi dovoljno da bi svojim obiteljima poslali nešto novca, a trenutačno ne vide izlaz iz aktualne nevesele situacije. Prisiljeni su lutati zemljom u potrazi za bilo kakvim poslom, a dok bi jedan od njih zarađenim novcem želio pomoći staroj majci, drugi zna da njegovu pomoć očekuju supruga i djeca. Kada vide da se migrantskom rutom približava nova veća skupina ljudi, obojica joj se odluče pridružiti.

Suriya Manna je filmski autor rođen u zapadnom dijelu indijske regije Bengal. Iako nije pohađao neki filmski institut te nije stekao službeno filmsko obrazovanje, dragocjeno iskustvo i znanje usvojio je radom na više projekata članova tehničkih ekipa i filmaša ambicioznih poput njega. U radu ga osobito nadahnjuju djela uglednog indijskog redatelja, scenarista i dramaturga, ali i teoretičara filma Ritwika Kumara Ghataka, koji je u svojim ostvarenjima, slično prvacima suvremene bengalske kinematografije Satyajitu Rayju, Tapanu Sinhi i Mrinalu Senu, pedantno prikazivao socijalnu stvarnost i društvene podjele u Indiji. Ghatak je film koristio kao važan alat političkog i društvenog aktivizma, za različite agitacije s nadom u bolje sutra. Istim idejama vodi se i Suriya Manna, koji je kao svoj životni cilj postavio snimanje angažiranih i važnih filmova. Takav je i njegov film koji prikazujemo.

Jedne večeri mladu djevojku u nekom ruskom gradu muče ozbiljna pitanja. Dok intenzivno pregledava društvene mreže i poruke na WhatsAppu, čini joj se da su svi drugi ljepši i sretniji od nje. Iza njezinih nervoznih očiju, u privatnom čistilištu djevojčine glave, kovitlaju se uzburkane misli koje su prilično zbrkane. Dok gleda kroz prozor i neurotično puši cigaretu, djevojka je u stanju samu sebe optužiti zbog mnogo toga, pa i zbog toga što na društvenoj mreži nije ostavila dovoljno dobar i zanimljiv post. S mobitelom stalno u rukama, ona pokušava sačuvati nadzor nad svojim postupcima, no svjesna je da polako „puca” i da je muče i suicidalne misli.

Rufina Prshisovskaya rođena je 1988. na Uralu. Nakon što je na Državnom sveučilištu Sankt Peterburg diplomirala povijest umjetnosti, trenutačno studira filmsko snimanje na umjetničkoj školi G. N. Daneliya High Courses for Scriptwriters and Film Directors (HCFDS) za scenariste i filmske redatelje u Moskvi. Osim što djeluje i razvija se kao nezavisna redateljica, Rufina vodi obrazovne i dobrotvorne projekte, piše kazališne drame te objavljuje publicističke tekstove o umjetnosti.

Posljedice velike gospodarske krize u Iranu osjeća i Aman, sredovječni tvornički radnik koji je nedavno dobio otkaz. Da nevolje budu veće, Amanova je mlađa kći bolesna, troškovi njezina liječenja su skupi, a cijela je obitelj zapala u velike dugove. Dok njegova supruga Mehri čisti tuđe domove, Aman je došao na ideju da bolesnu kći proda znatno imućnijim ljudima sređenoga obiteljskog stanja, koji ne mogu imati djece. Iako je on već dogovorio prodaju, s njegovim planom se ne slažu ne samo Mehri, nego i njihova starija kći koja se povezala sa sestricom.

Iranski autor Mehrav Nouri rođen je 1980. u Teheranu. On je kazališni i filmski redatelj, scenarist i dramaturg. Član je perzijske Encyclopedia Art Group, u okrilju koje se bavi istraživanjem poezije djece i mladih. Na Sveučilištu Arak diplomirao je teatrologiju, na Teheranskom sveučilištu stekao je diplomu iz područja filmskih umjetnosti, a posjeduje i diplomu udruge Iranian Youth Cinema Society. U njoj je još 2000. počeo stjecati filmsko obrazovanje, a njegov debitantski kratkometražni film Asir osvojio je Posebnu nagradu na prvom Studentskom festivalu kratkog filma pri Sveučilištu Azad koji vodi ugledni iranski filmaš Mohammad Reza Aslani. Važnim dijelom svoje karijere Mehrav drži i polaženje radionice Mythic cinema s Bahramom Beizaieijem, a osobito je ponosan na to što je dosad snimio više od deset zapaženih kratkih filmova. Djeluje i u kazalištu, a dosad je među ostalim kao dramaturg postavio Lorcin Dom Bernarde Albe, zajedno s Alijem Rafeijem, te kao redatelj komade Bondar Bidakhsh's Record, Char Akhshij Pit, Ferdowsi's Letter i Family of Death. Napisao je i scenarij igranog filma, koji jednom kani i realizirati. Radi i na knjigama filmske i kazališne tematike, kakve su Seven thousand years of drama in Iran i Cinema myth.

Punih šest i pol desetljeća nakon što je napustio sirotište, već ostarjeli Bill kao jedan od preživjelih u australskom sustavu socijalne skrbi vraća se ondje odakle je i krenuo. Nadao se da je zauvijek za sobom ostavio svijet koji ga je nekada okruživao, ali će sada tijekom jedne noći biti prisiljen ponovno se suočiti sa zastrašujućom stvarnošću.

Producent, snimatelj, scenarist i redatelj Farshid Akhlaghi rođen je u Teheranu 1981. On je neovisni iransko-australski filmaš koji je karijeru započeo kao redatelj kratkometražnih igranih i eksperimentalnih filmova. Dosad je režirao 15 ostvarenja kratkog metra, među kojima i nekoliko dokumentaraca, s kojima je sudjelovao na nizu festivala diljem svijeta. Godine 2012. preselio se u Australiju s ciljem nastavka obrazovanja i snimanja filmova u novom okruženju, a šest godina kasnije za svoj je rad na prestižnom Camerimage Film Festivalu nagrađen Posebnim priznanjem. Njegov prvi dugometražni film, glazbeni biografski dokumentarac From Music into Silence iz 2018. tijekom sljedeće je godine distribuiran u australskim kinima, dok je iste godine realiziran kratkometražni glazbeni dokumentarac Pain is Mine prikazan na više od 30 festivala, na kojima je osvojio i mnogobrojne nagrade. Na festivalu DOC LA to je ostvarenje 2018. nagrađeno kao najbolji kratkometražni dokumentarni film.

Jedna mlada žena odjevena u plavo sjedi na stjenovitoj obali Mrtvog mora, i kao da meditira promatrajući jedrilicu koja plovi morskom površinom. Dok joj se kamera polako približava s leđa, u pozadini se čuju ljudski glasovi koji upozoravaju da se zbog vlastite sigurnosti valja držati na udaljenosti od drugih ljudi, te da sve svoje stvari treba nositi sa sobom. Vrijeme je pandemije koronavirusne bolesti, a kada otkrijemo da žena u krilu drži prijenosno računalo, shvatit ćemo da je ona na poseban način iskusila i bolest i smrt.

Bilhan Derin je tursko-njemačka filmašica i umjetnica rođena na obali Crnog mora u Turskoj odakle je u ranom djetinjstvu s obitelji iselila u Njemačku. Umjetnošću se počela baviti još u mladosti, te je dugo godina djelovala na polju kazališta i filma. Studirala je režiju na akademiji Deutsche Film- und Fernsehakademie Berlin, a već nekoliko godina s obitelji živi u Izraelu. Ondje koncipira i izvodi mnogobrojne umjetničke projekte, ponajviše na Mrtvom moru. Film koji prikazujemo jedan je od takvih projekata. Među kratkim filmovima koje je režirala izdvajaju se Ayla und die Strumpfhoze iz 2001. i Banu iz 2003. za koji je napisala i scenarij. Osim kao redateljica i scenaristica radi i kao glumica, te je, među ostalim, tumačila sporednu ulogu u dugometražnoj humornoj drami Im Schwitzkasten redatelja Eoina Moorea iz 2005.

Kada se majka mladog Javija vrati doma, neočekivano će se zateći u šokantno tragičnoj situaciji. Njezin je sin obliven krvlju, nesuvislo joj pokušava objasniti da se dogodilo nešto užasno, a u dnu prostorije na kauču leži nepokretna djevojka koja ne daje znakove života. Ono što se može naslutiti jest da je Javi bio u vezi sa svojom vršnjakinjom, da za tu vezu nisu znali ni njegovi roditelji ni bilo tko drugi, te da djevojka potječe iz disfunkcionalne obitelji u kojoj roditelji nisu previše marili za nju. Suočena sa zastrašujućom situacijom, majka će morati donijeti teške, brze i možda također tragične odluke.

Španjolski glumac, producent, scenarist i redatelj David Luque rođen je 1972. u Madridu, gdje i danas živi. Diplomirao je englesku filologiju na Universidad Autónoma de Madrid, a u kazalištu te na televiziji i filmu aktivno djeluje od 1994. Prvi je španjolski glumac koji je sudjelovao u glasovitoj trupi Royal Shakespeare Company, a profesionalnu karijeru započeo je kao glumac koji je nastupao na dvama jezicima u više britanskih kazališnih trupa. Kasnije je postao dio stalne postave Teatro de La Abadia, da bi u New Yorku studirao s Leonardom Petitom i Joanom Merlin u Michael Checkov Acting Studio te s Anne Bogart u SITI Company. Uz to je završio i studije klarineta i njemačkog jezika. Na filmu je, među ostalim, surađivao s redateljem Costom-Gavrasom u povijesnoj drami Ima li ovdje odraslih? (eng. Adults in the Room), s Milošem Formanom u biografskoj povijesnoj drami Goyini duhovi, s Carlosom Saurom u biografskoj ratnoj drami Goya u Bordeauxu te s Paulom McGuiganom u krimi-drami Iskupljenje (eng. The Reckoning). Puno nastupa i u televizijskim serijama, a 2011. je s redateljicom Fefom Noiom utemeljio producentsku tvrtku Los Lunes, u okrilju koje ponajviše producira kazališne predstave.

Jedne noći 1965. godine, negdje u Indoneziji starija nadstojnica kršćanskog samostana od generala primi zapovijed da obavi nešto u tajnosti. Ubrzo pred nju bude dovedena mlada trudnica koju ona povede u prostoriju u kojoj je kada napunjena vodom, gdje bi mlada žena trebala biti podvrgnuta sakramentu krštenja. Kada se trudnica požali da mjesto za krštenje ne odgovara njezinim očekivanjima, jer je priželjkivala veću prostoriju u samoj crkvi, predstojnica joj odgovori kako je najvažnije da sam čin bude obavljen. Jer, da bi njezino dijete odrastalo sigurno i čisto od grijeha, trudnica se mora osloboditi zloduha nečiste ideologije komunizma.

Alessandro Manuel Restanto redatelj je podrijetlom iz Indonezije koji živi i djeluje u Pragu, a koji je u svojoj ranijoj karijeri bio poznat pod umjetničkim imenom Cak Nunu. Studirao je filmsku režiju i scenaristiku na glasovitoj Filmskoj akademiji Barrandov pod mentorstvom uglednoga poljskog redatelja Wiktora Grodeckog. Svoje odrastanje opisuje kao bolno i nesretno, jer je bio svojevrsna crna ovca u obitelji, a godinama je u školi bio izložen maltretiranju. To je u njemu razvilo senzibilitet prema tužnim pričama ne samo iz svoje zemlje, nego i iz cijelog svijeta, prema pričama koje govore o nepravdi, ugnjetavanju i izrabljivanju. Iako filmovi koje stvara žanrovski variraju od  fantastične satirične komedije preko romantične drame do horora, u svima njima bavi se seciranjem skrivenih i prešućivanih slučajeva kršenja prava čovjeka koji su se odigrali u prošlosti njegove domovine. Alessandro drži da je film univerzalna umjetnost, te svoja ostvarenja posvećuje potlačenim ljudima diljem svijeta, jer želi da istina, pravda i humanost uvijek izvojevaju pobjedu. Film koji prikazujemo posvećen je golemom broju žrtava genocida (politicida), njih više od milijun, koji se u Indoneziji zbio 1965. i 1966. godine.

Snijegom prekriven krajolik jedne zimske večeri u ruralnom ambijentu doimao bi se idiličnim, da tišinu ne remete zvukovi ne tako dalekih pucnjeva i eksplozija. Čini se da promatramo ratom zahvaćeno područje, no onda se u jednom trenutku otvore vrata kolibe koju promatramo, te iz nje na snijeg istrči dvoje razodjevene djece i jedna žena. Koliba je zapravo sauna, i njih troje se u njoj odlično zabavljaju. Nakon što se djeca i žena vrate u saunu, iz mraka će izroniti sjena muškarca koji će ući za njima.

Ruski filmaš Marat Narimanov rođen je 1981. u Moskvi. On je diplomirani snimatelj, desetak godina je radio u moskovskim dramskim kazalištima, a trenutačno djeluje kao ilustrator i dizajner te redatelj animiranih filmova. Tijekom proteklih desetak godina, koliko aktivno djeluje kao scenarist, redatelj i producent, njegovi filmovi s uspjehom su prikazani na više od 300 festivala diljem svijeta, uključujući i najprestižnije manifestacije kakve su Shanghai International Film Festival, Svjetski festival animiranog filma Animafest Zagreb, Palm Springs Shortfest, Flickerfest u Sydneyju, Cleveland International Film Festival, Busan International Short Film Festival i mnogobrojne druge. Na njima je osvojio niz nagrada, među kojima su najvažnije one na Clermont-Ferrand International Short Film Festivalu te na festivalu kratkometražnog filma Interfilm Berlin.

Mlada djevojka sjedi na krevetu u sobi. Nakon obavljenoga telefonskog razgovora tužno i na rubu suza gleda zaslon mobitela. Kada se najprije začuje glas muškarca, a zatim ugleda i njegova ruka, postaje jasno da je djevojka glumica te da je riječ o snimanju filmske scene. Redatelj pak nije zadovoljan načinom na koji je djevojka odglumila tugu na rubu plača, a da nevolja bude veća, glumici se čini da redatelju nije posve jasno kakav je karakter njezina lika i kako bi se scena trebala odigrati.

Španjolski filmaš Adrián León Arocha rođen je na Kanarskim otocima 1993. Strast prema sedmoj umjetnosti i snimanju filmova počeo je osjećati još u mladim danima, te je svoj prvi kratki film snimio već u dobi od 14 godina. Ljubav prema snimanju kasnije ga je navela na preseljenje u Madrid, gdje je pohađao studij scenaristike i snimanja. Vođen željom za stjecanjem što više znanja i profesionalnog iskustva, neko je vrijeme boravio i u Los Angelesu. Vratio se zatim u Španjolsku s ciljem produciranja vlastitog projekta, u radu na kojem ga ponajviše privlače područja i teme avangardne umjetnosti, neovisnog filma te lokalnih urbanih glazbenika.

Nakon što spikerica na radiju objavi da je u francuskom gradiću Sartèneu došlo do gangsterskog obračuna, pred starog mafijaša Tommyja bude izveden mladi gangster koji je sudjelovao u obračunu. Razgovor u konobi uz čašu biranog vina između mafijaškog bossa i njegova ozlijeđenog čovjeka isprva se čini ugodnim, čak i kada mladić šefu prizna da je pogriješio te da na provokaciju nije reagirao na pravi način. No, tako je samo na prvi pogled, jer s naizgled slatkorječivim mafijaškim šefovima nikada ne znate na čemu ste.

Francusko-američki glumac i redatelj Miles Drexler rođen je 1994. u Parizu, gdje i danas najviše živi i radi. Od 2013. do 2017. studirao je filmsku umjetnost na Université Paris 8. Za sebe kaže da je strastven prema glumi i da voli režirati filmove s ljudima iz svoga najbližeg okruženja. Njegova je velika strast i kazalište, u kojem se trudi djelovati podjednako koliko i na filmu. Tijekom proteklih nekoliko godina u različitim je ulogama realizirao niz kratkometražnih filmova: kao redatelj je 2018. potpisao film Je suis un chou à la crème, kao glumac je 2019. i 2020. nastupio u filmovima Je suis une photo pour elle i Ariane svog kolege i prijatelja Emerica Gallega, a kao tehničar (električar) je 2021. surađivao na također Gallegovu filmu Je suis devant la télé.

Mlada Rose atraktivna je djevojka koja se dotjeruje, kao da upravo kani krenuti u uzbudljiv društveni život. Međutim, tada joj na vrata pozvoni nepoznata žena, po prilici njezina vršnjakinja, koja se predstavi kao Angela, domaćica i supruga koju muž vara upravo s Rose. Angela je temperamentna i posesivna žena koja želi spasiti svoj brak i koja otvoreno napadne Rose. Iznenadi je, međutim, kada se ova počne pomirljivo braniti riječima da je svjesna onoga što radi, da ni njoj samoj to nema previše smisla i da ozbiljno razmišlja o samoubojstvu. Odnos dviju žena tako se polako počne mijenjati, a kada postane jasno da one dijele neke zajedničke osobine, uslijedit će iznenađujući završetak…

Lia Fortes je 19-godišnja Brazilka rođena u Rio de Janeiru, gdje trenutačno na sveučilištu Universidade Federal Fluminense studira film. Jedna je od utemeljiteljica neovisnoga filmskog producentskog kolektiva Apolo Filmes, a za svoja dosadašnja ostvarenja osvojila je tri nagrade i više od 20 nominacija na filmskim festivalima diljem svijeta. Bila je angažirana u organizaciji važnih filmskih događanja, kakvo je Festival do Rio, najveći filmski festival u Latinskoj Americi, a sudjelovala je u nastanku više od deset kratkih igranih filmova, kao i jednoga dugometražnog. Trenutačno samostalno djeluje kao filmska montažerka, snimateljica i asistentica režije, a odnedavno je počela raditi kao pripravnica u odjelu za analizu glazbenog sadržaja u Globu, najvećoj medijsko-komunikacijskj korporaciji ne samo u  Brazilu, nego i u cijeloj Latinskoj Americi.

Na tvrdu površinu koja izgleda poput zaleđene bare nečija ruka baca kamenčiće. To je metaforička i autodiskurzivna konstrukcija koja poziva gledatelje da prema viđenom uspostavljaju osobne i partikularne odnose. Na metaforičkoj i konotativnoj razini razvija se dijalog koji generira različite kutove refleksije.

Yolanda Moreno Torrado rođena je i odrasla u španjolskom gradu Badajozu, u kojem i danas živi. Diplomirala je likovnu umjetnost na Sveučilištu Salamanca, a u državnim srednjim školama radi kao profesorica kiparstva i audiovizualnih medija. Svoj rad razvija u različitim disciplinama, od fotografije preko slikarstva i grafičkog dizajna do videoumjetnosti. Posljednjih godina ponajviše je usmjerena na stvaralaštvo u području fotografije, eksperimentalnog videa te kratkometražnoga dokumentarnog i igranog filma. Dosad je snimila dva filma kratkog metra, dokumentarni Con Pájaros y sin ellos i igrani Entre Líneas. Djeluje i u udruzi CinHomo, u kojoj se bavi dizajniranjem plakata i osmišljavanjem grafičkih rješenja.

Nešto se čudno i očito strašno zbiva u prostorima akademije Infinity Arts Academy u Chicagu. Dok hodnicima unezvijereno protrči poneka studentica ili student, na stepenicama i podovima mogu se vidjeti razbacane stvari iz studentskih torbi, tenisice i pokoji mobitel na koji onaj čiji je ne može odgovoriti na poziv koji upravo prima. Kada se pojavi jedna nešto starija tamnokosa žena, ona trčeći kao da provjerava stanja u učionicama, na sporednim hodnicima i u WC-ima. U jednoj učionici pred prozorom stoji stariji muškarac, koji gleda prema vani i drži se za ruku iz koje kaplje krv. A ona starija žena u strahu i žurbi uspijeva pronaći pojedinu studenticu ili studenta, te ih nekako izvesti na sigurno, izvan prostora akademije.

Ruby Fuller i Jacob Schindler višestruko su nagrađivani studenti filma iz Chicaga u Illinoisu. Oboje već dulje od pet godina sedmu umjetnost studiraju na akademiji Infinity Arts Academy u Chicagu. Oboje još od početka studija intenzivno rade i na konkretnim filmovima, Ruby nešto dulje, od 2019. kao snimateljica, scenaristica i redateljica, a Jacob od 2022. također kao pomoćnik u snimateljskom i tehničkom dijelu posla, ali i kao redatelj te kao glumac. Dosad su zajedno ostvarili nekoliko kratkih filmova koji su s uspjehom prikazani na međunarodnim filmskim festivalima, na kojima su osvajali i nagrade. Njihov najzapaženiji kratkiš je film Bicycle, priča o životu jednog bicikla koja je prikazana kroz načine na koje ga koriste njegovih petoro vlasnika, za koji su na All American High School Film Festivalu u New Yorku 2022. osvojili nagradu Golden Lion u kategorijama najboljeg dugoga narativnog ostvarenja i najuspjelijeg scenarija.

Jedne večeri četvorica maskiranih motociklista kreću u akciju u ilegalnu kockarnicu koja je smještena u podzemnoj garaži. Kada stignu na cilj, naoružani pištoljima i s eksplozivnom napravom u rukama jednoga od njih krenu prema maloj prostoriji te u nju najprije ubace eksplozivnu napravu. Dok se dim još nije niti razišao, upadnu u prostoriju i gotovo bez imalo otpora svladaju i razoružaju skupinu muškaraca koji su za stolom pili i kartali. Čini se da im ništa ne stoji na putu izvršenja pljačke.

Grčki autor Apostolis Gkanatsios rođen je 1996. Po struci je mrežni programer i front-end developer, a kao dizajner je tijekom posljednjih nekoliko godina kreirao niz radova. U slobodno vrijeme Apostolis je pjesnik koji bi uskoro trebao objaviti svoju prvu zbirku poezije. Veliki je zaljubljenik i u sedmu umjetnost, a film koji prikazujemo njegovo je debitantsko ostvarenje, u radu na kojem je bio nadahnut djelima svojih omiljenih redatelja.

Nakon seksa sa svojom djevojkom, koja baš i nije zadovoljna kako se sve odvilo, mladi Tajvanac iz zajedničkog stana izlazi u noć. Na ulicama nema mnogo ljudi, a mladić je prilično žedan, te najprije svrati u trgovinu u kojoj kupi limenku piva. Nastavi zatim lutati gradom, sve više osjećajući mučninu i zbog piva, i zbog onog što se prethodno odigralo. Kada ga ubrzo nazove otac, mladić će mu putem mobitela ispričati neku pričicu o tome kako uči i kako je vrijedan student. A kada ga nedugo nakon toga nazove i djevojka, shvatit će da ona želi prekinuti njihovu vezu. No, to nisu svi problemi s kojima će se mladić suočiti ove noći.

Mladi Tajvanac Li-Yuan Chen tijekom protekle četiri godine iskustvo je najprije stjecao kao art-dizajner na gledanoj obiteljskoj romantičnoj drami Han Dan iz 2019., te kao pomoćnik redatelja u hvaljenoj dramskoj seriji Workers iz 2020. To ga je nagnalo da se naposljetku okuša i kao samostalni autor filma koji prikazujemo, a nada se da će imati priliku nastaviti se baviti sedmom umjetnošću i realizirati još niz projekata.

Jedne večeri u nekoj kući u predgrađu neimenovanoga američkog grada, sredovječna žena i njezin partner vode ljubav. Kada ga ona kasnije upita gdje je nešto, on joj odgovori da ne zna, jer to nije njegova kuća. A dok ona odlazi u kupaonicu, u kući se osjeća prisutnost nekakve neobične energije. Ta će energija sa zida u hodniku podići i baciti na pod jednu od fotografija na kojima je ona s drugim muškarcem. To je pak tek početak niza nadnaravnih događaja koji će dovesti do tragedije.

Sebastian Hou rođen je 2001. u Kini, a danas je student na Chapman Universityju u gradu Orangeu u istoimenom okrugu u Kaliforniji. Filmom se aktivno bavi još od svojih srednjoškolskih dana, te se tako na YouTubeu može pogledati njegovo kratkometražno ostvarenje Days iz 2019. koje je iste godine s uspjehom prikazano na All American High School Film Festivalu. Film koji prikazujemo u lipnju je ove godine u mjesečnoj konkurenciji Top Shorts International Film Festivala proglašeno  najboljim trilerom.

Na dan proglašenja pandemije koronavirusne bolesti 2020. i u Makedoniji, sredovječna odvjetnica Mira podmetne bombu pod automobil svoga brata Steve, nadajući se da će tim činom cijelu obitelj spasiti od raspada. Kada se nedugo nakon toga susretne sa svojim otuđenim suprugom Kostom, kojega unatoč nesporazumima još uvijek voli, baš kao i on nju, u njihovu razgovoru garniranom grčevitim seksom na vidjelo će početi izlaziti detalji priče koja obiluje nesporazumima i pogrešnim odlukama, ali i ljubavlju i strašću. Godinu dana kasnije organizira se svečano otvaranje kina koje se zove Ljubav, a vlasnik kojega je upravo Stevo. Od posljedica eksplozije bombe on je postao invalidom, a otvorenjem kina ostvario je Kostinu životnu želju.

Jani Bojadži rođen je u makedonskom gradu Strumici 1970. u obitelji izbjeglica iz građanskog rata u Grčkoj. Nakon što je u Makedoniji završio gimnaziju, u glavnom gradu Bugarske Sofiji studirao je filmsku umjetnost na Nacionalnoj akademiji za kazališne i filmske umjetnosti Krastyo Sarafov. Jani je kao pisac, scenarist, producent i redatelj podjednako aktivan u filmu, kazalištu i na televiziji. Usto je profesor filmske režije na Međunarodnom sveučilištu Europa Prima u Skoplju, te je direktor makedonske nacionalne televizije Alfa TV. Kao aktivan filmski i televizijski autor djeluje već dva desetljeća, nerijetko i na međunarodnim produkcijama, a među filmovima na kojima je radio izdvajaju se njegova autorska ostvarenja Krajot na svetot iz 2010., Mocking of Christ iz 2018. te upravo film koji prikazujemo. Ove godine premijeru je doživjela i hvaljena te rado gledana dramska TV serija Bistra voda, ambiciozan projekt koji je Jani potpisao kao suscenarist i redatelj.

Kada preuzme slučaj otmice mlade djevojke Laure Silverman, privatni istražitelj niti ne sluti u kakve će ga nevolje to uvaliti. Djevojčina otmica krije mnogobrojne tajne, a njihovo otkrivanje detektiva će odvesti do ruba ponora, gdje ništa nije onakvim kakvim se čini.

Urugvajski filmaš Eduardo Granadsztejn rođen je 1982. u Montevideu, Od 2004. do 2009. studirao je digitalnu animaciju i audiovizualnu produkciju na Universidad ORT Uruguay, a tijekom 2007. i 2008. specijalizirao je profesionalnu animaciju, animaciju likova i postprodukciju na Animation Campus u Montevideu. Filmski je redatelj, glumac i jedan od suosnivača produkcijske tvrtke RQM Media. Njegov sunarodnjak i kolega Marcelo Sanguinetti rođen je 1989. također u Montevideu, a na istom sveučilištu Universidad ORT Uruguay diplomirao je audiovizualne komunikacije. Djeluje kao prvi i drugi asistent redatelja surađujući s više produkcijskih kuća. Dragocjenim smatra i iskustvo koje je stekao radeći kao snimatelj i montažer na dugometražnim dokumentarnim projektima.

Negdje u iranskoj provinciji, pored velikih nasada kukuruza i nedaleko željezničke pruge, dvojica muškaraca iz vozila izvlače okrvavljeno tijelo trećeg muškarca. Dok oni uspaničeno razmišljaju kako da se oslobode trupla, u njihovoj blizini zaustavi se automobil iz kojega izađu dvije mlade žene. Jedna od njih traži lokaciju na kojoj bi mogla snimiti sjajne fotografije, i čini joj se da bi upravo ovo moglo biti to mjesto. Kada se njih dvije zapute u šetnju kroz polje kukuruza, dvojica muškaraca koji nose truplo shvatit će da moraju bježati. Neizbježno je da se njihovi putovi prije ili kasnije susretnu.

Kurdski grad Sardasht u zapadnom Iranu postao je metom u Iračko-iranskom ratu kada je, kao prvi grad na svijetu, doživio napad kemijskim oružjem od strane iračke vojske. Iperitne bombe na grad su bačene u nedjelju, 28. lipnja 1987., u 16 sati i 15 minuta. Za većinu mještana Sardashta poslijepodne uoči toga tragičnog događaja protjecalo je sasvim uobičajeno. Oni koji su se zatekli u šetnji pored rijeke uživali su u različitim stvarima: jedan mladić se uspješno udvarao djevojci, jedan dječak je od prodavača igračaka kupio šarenu igračku, jedan čovjek je u društvu žene komentirao kako bi trebali podignuti jabuku koja je pala na tlo, a neki su se zabavljali u vožnji biciklom. Nitko nije ni slutio da će njihovu bezbrižnost i idilične trenutke ubrzo s tragičnim posljedicama poremetiti borbeni zrakoplovi koji su na grad ispustili iperitne bombe.

Iranski umjetnik Pejman Alipour rođen je 1975. u gradu Sardashtu u zapadnom dijelu države. To je prvi grad na svijetu čiji su mještani postali žrtvama uporabe kemijskog oružja iperita, pri čemu je ubijeno više od tisuću, a teško ozlijeđeno više od osam tisuća civila, od kojih su mnogi ostali trajnim invalidima. Pejman i danas živi u Iranu, u gradu Mahabadu. Magistrirao je režiju animiranog filma na Umjetničkom sveučilištu u Teheranu, a aktivno djeluje kao redatelj, animator, ilustrator i karikaturist. Film koji prikazujemo njegovo je dosad četvrto kratkometražno animirano ostvarenje, među ostalim, uvršteno u natjecateljski program Animafesta u Zagrebu 2022. Prethodno je od 2000. do 2006. realizirao filmove Cold War, Small Heart i I Don´t Know the Way My House. Sudjelovao je i u realizaciji niza animiranih serija, među kojima se ističe nekoliko sezona popularne serije Injoriyeh i dvije sezone serije Hamin hala, hamin farda. Na animiranoj seriji Adi and Bodi bio je angažiran kao producent i scenarist.

Brazilski autor Lucas de Albuquerque Rebelo rođen je 1991. u gradu Santarému u državi Pará. U grad Belém u istoj državi preselio se 2014., da bi ondje najprije tijekom sljedećih pet godina na Universidado Federal do Pará studirao multimedijsku produkciju, te zatim na Instituto de Estudos Superiores de Amazónia (IESAM) specijalizirao audiovizualnu produkciju. Filmom se intenzivnije počeo baviti 2018. kada je asistirao u produkciji nekoliko plesnih videa. Godinu kasnije počeo je producirati vlastite videozapise, koje je objavljivao na internetu. Osim videom bavi se i glazbom te digitalnom fotografijom i digitalnom umjetnošću uopće, a povremeno i piše. Što god da radi, žarište je njegova djelovanja najviše usmjereno na eksperimentiranje i improvizaciju. Njegov film koji prikazujemo prvi je segment serije producirane izravno za web, u kojoj mu je cilj prirodu Amazone, konkretno plažu uz rijeku Tapajós, prikazati na najstvarniji i najkonkretniji mogući način.

U jednom od prolaza kompleksa javnog prijevoza grada Osla smještena su tri oglasna panoa na kojima se neprekidno izmjenjuju oglasi. Ljudi koji koriste javni prijevoz i koji hodaju prolazom te oglase kao da ne primjećuju. No, onaj koga na samom početku primijeti jedan prolaznik je autor filma, koji prolazniku mora objasniti koga snima i zbog čega.

Norvežanin Cato Fossum živi i radi u Oslu, a njegova je primarna djelatnost distribucija neovisnih i art-filmova. Tim se poslom bavi u okrilju filmske agencije Jack, kojoj je bio jedan od suutemeljitelja. On je i filmski kritičar i publicist čiji su radovi objavljivani u raznim publikacijama i medijima. Film koji prikazujemo njegovo je prvo ostvarenje kratkog metra, nakon što je 2021. u sklopu projekta Mapping Distribution: New Norvegian Initiative realizirao kratki video Why Jack?, u kojem je predstavio svoju agenciju. Taj je video nastao u sklopu suradnje kuća Kunstnernes Hus Kino iz Osla i On & For Production and Distribution iz Bruxellesa, a Cato se u njemu pozabavio alternativnim načinima distribucije neovisnih art-filmova.

Dok iščekuje dolazak proljeća, mlada Korejka u tišini piše pjesmu Krila proljeća. Čini joj se da gotovo uopće ne živi, sve do onog dana u kojem napokon osjeti da je proljeće stiglo.

Eun O je mlada južnokorejska umjetnica koja film koji prikazujemo potpisuje kao kompletna autorica. Rođena je u Seulu, a glumom i manekenstvom bavi se desetak godina. Glumila je u nizu gledanih i hvaljenih TV-drama i kazališnih predstava, a kao kazališna redateljica debitirala je vrlo mlada, u dobi od svega 17 godina, čime je postala jedna od najmlađih debitantica. Nakon što se preselila u New York, osvojila je počasnu stipendiju na B.F.A, te je na New York Universityju upisala umjetničku akademiju Tisch School of the Arts. Po završetku školovanja počela je aktivno djelovati kao producentica, redateljica, scenaristica, montažerka, snimateljica, dizajnerica produkcije i skladateljica, i to u svim filmskim žanrovima. Njezin kratki film A Sunny Day koji je snimila još kao 18-godišnjakinja, prikazan je u službenim selekcijama više međunarodnih filmskih festivala. Hvaljeni su i njezini kratki filmovi De-Flower, A Butterfly in My Stomach, Ohnaya, Take 1 about wanted i Soleil Noir, koji su prikazani na mnogobrojnim manifestacijama u Južnoj Koreji i inozemstvu. Autorica je i izvorne filmske glazbe, među ostalim i skladbi A Lost Siren i Non-Echo, koje su izvođene na Fusion Film Festivalu i na koncertima u New Yorku. Želja joj je utemeljiti filmsku i šire umjetničku kuću koja bi podjednako djelovala u Seulu i New Yorku.

Svatko od nas u svakodnevnom životu zbog mnoštva obveza rijetko ima priliku malo usporiti i „stati na loptu”. No, ono što bismo morali jest zastati makar nakratko, da bismo se barem malo oslobodili pritiska snažnih sila koje na nas djeluju i usmjeravaju nas. Za razliku od toga, u priči koju gledamo kao da se ne događa baš ništa. Ipak, moramo samo biti strpljivi. Jedna krava mirno leži i preživa uz rub prašnjavoga zemljanog puta. Prizor se doima poput kakve slike, jer krava je posve smirena. Tek s vremena na vrijeme zamahne repom kako bi otjerala muhe, te zatrese velikim crnim ušima. Ona je sama, čini se kao da je zanemarena po strani, praktički uz rub kadra. Prizor je to koji previše ne čudi, ali nije ni sasvim običan.

János Kis je avangardni mađarski autor, fotograf koji je studirao sociologiju i film. U svojim djelima želi uhvatiti vrijeme koje protječe, usporiti ga i učiniti vidljivim, pri čemu je tematski fokusiran na nepredvidljivost svakodnevice. Snima minimalističke projekte s dugim kadrovima, bez pokreta kamere ili tek uz njezino ograničeno kretanje. Preferira uporabu prirodnog svjetla, slabog osvjetljenja, baš kao i izvorno snimljene zvukove na lokacijama, koliko je to moguće. Često snima filmove sa samo jednim vrlo dugim kadrom, a pri snimanju zvuka pozornost posvećuje diegetskim zvukovima izvan kadra. U svom radu preispituje nenarativne oblike eksperimentalnog filma, pritom hvatajući nepredvidljiva zbivanja u svakodnevnom životu. Težnja mu je otvoriti prostor za teoretsko preispitivanje nedovoljno istraženih aspekata privremenog i onostranog, u čemu se vodi teorijom sinkroniciteta Carla Gustava Junga. Njegov film koji prikazujemo snimljen je u Kambodži.

U vrijeme dok Kinu, kao i ostatak svijeta, pogađa pandemija koronavirusne bolesti, jedna starija žena s maskicom na licu predvečer sjedi na klupi na malom trgu među zgradama. Polako se spušta mrak, gospođi je očito dosadno, sve dok se klupi na kojoj sjedi ne približi njezina vršnjakinja, također zaštićena maskicom. Među njima se tada zapodijeva razgovor, ponajviše o djeci i unucima druge žene, koja je zadovoljna kako su članovi njezine obitelji uspjeli u životu. No, gospođe komentiraju i vrijeme, jer već dugo nije pala kiša. A onda se druga gospođa sjeti da bi u njihovim godinama bilo poželjno da se obje što više kreću, te ruku pod ruku obje krenu u šetnju trgom.

Lai Chun je rođen i odrastao u Kini, gdje i danas živi. On je pjesnik i filmski redatelj koji se sedmom umjetnošću bavi od 2021. Dosad je snimio tri dokumentarna filma, kratki koji prikazujemo na Festivalu te nešto dulja ostvarenja  Poetry · Football · Country School i The World Outside My Windows, u kojima nenametljivo koketira i s rodom igranog filma.

Dok zvuk sata u pozadini neumoljivo odbrojava sekunde, preplašena mlada djevojka sjedi nasuprot dvoje odraslih, koji je ispituju i kao da je saslušavaju. Ona je Clara, prije nekoliko mjeseci bila je žrtvom zlostavljanja na koledžu koji pohađa, i dok razgovara sa svojim ispitivačima stalno je na rubu suza. Dogodila se tragedija, i Clara sada osobama nasuprot sebi pokušava objasniti kako je do svega došlo.

Emeric Gallego rođen je u Parizu 1995. Od malih je nogu zaljubljen u sedmu umjetnost, za što zaslužnim smatra to što roditelji o njemu u djetinjstvu nisu previše skrbili, pa su mu kino i film bile glavne zanimacije. Kada je upisao studij filma na Université Paris 8, počeo je patiti od poremećaja prehrane i još nekih tegoba, a u oslobađanju od njih ključna mu je bila pomoć jedne žene. Od tada u njegovim filmovima glavne uloge uvijek tumače žene, a to smatra svojevrsnim zlatnim pravilom svog autorstva. Emeric je i nagrađivani fotograf koji se u radu fokusira na portrete i putopisne cikluse. Sve njegove fotografije snimljene su uz prirodno osvjetljenje, jer zna da tako ne narušava autentičnost onoga što na njima prikazuje. Tijekom posljednjih osam godina režirao je dvadesetak kratkih filmova, koje je često potpisao i kao snimatelj i scenarist.

Na rubu jednog marokanskog sela smješteno je groblje, na kojem se upravo odvija sahrana. Područje je pusto i bez vegetacije, a pogrebna povorka približava se mjestu na kojem nekoliko ljudi kopa raku. Obred se odvija u skladu s tradicijom, a onaj koji najviše žali za pokojnikom je jedan dječak. On ispraća jednog od najbližih članova obitelji, njegova bol je ogromna i on će posljednji uplakan ostati na humku.

Proslava prvog rođendana jedne djevojčice u krugu njezine obitelji. Sve je već spremno: postavljen je stol s čistim stolnjakom, na stolu je torta s jednom rođendanskom svjećicom, a okuplja se i obitelj male slavljenice. Tu je njezina užurbana majka koja se trudi da sve protekne u najboljem redu; tu je sijedi djed koji unuci želi dug i sretan život, a tu su i njezin otac sa starijim sinom te još jedan čovjek. Isprva se čini da će sve uistinu proteći na najbolji mogući način, sve dok se djed ne požali da osjeća čudan pritisak u prsima.

Turski redatelj Ali Şenses rođen je 1967. godine u gradu Sarayu u istoimenom okrugu u pokrajini Tekirdağ, u europskom dijelu Turske. Oženjen je i ima dijete, a trenutačno radi kao obiteljski liječnik u gradu Gaziantepu u jugoistočnoj Turskoj. Dosad je realizirao nekoliko kratkometražnih i tri dugometražna projekta, a film koji prikazujemo njegovo je drugo ostvarenje kratkog metra, snimljeno godinu dana nakon prvijenca MAVI. Taj je film s uspjehom prikazan na nizu festivala, od šestog izdanja International Uşak Winged Seahorse Short Film Festivala preko Montreal Independent Film Festivala i 4. AFSAD festivala do Eternal International Film Festivala, na kojem je 2023. osvojio nagradu za najbolji filmski eksperiment.

Mlada Florence Bright studentica je modnog dizajna koja radi u velikoj modnoj kući. Jednog dana tijekom stanke za ručak ona odluči ostati u prostoriji s odijelima i ženskim šeširima, te pokušati uvježbati nešto što ju već dugo muči. Naime, ona se snažno i strastveno zaljubila, ali osoba do koje joj je itekako stalo to ne zna. Stoga Florence odluči uvježbati način na koji bi mogla prići toj osobi i reći joj što prema njoj osjeća. No jesu li stvari uistinu tako jednostavne?

Melanie Hierhammer njemačka je glazbenica, pjesnikinja i prozaistica koja se posljednjih godina strastveno posvetila i sedmoj umjetnosti. Duhovito kaže da je za nju sve počelo u dobi od tri godine, kad je na dječjem klaviru odsvirala popularnu dječju pjesmicu Alle meine Entchen. Trebalo je proći još nekoliko godina prije no što je napisala svoje prve pjesme i kratke priče, a potom i skladala nekoliko klavirskih skladbi. Ističe da joj je u svemu čime se bavi, od glazbe i književnosti do filmova, najvažnije dotaknuti ljude. Njezine klavirske skladbe tako su dijelom sjetne, a dijelom klasične ili senzualno razigrane balade. Svako njezino djelo pripovijeda određenu priču, a u njima se bavi životom, osjećajima, ljudima i određenim neskladom ili kontrastom. To može biti nesklad između stvarnosti i želja, između ljubavi i gubitka, između boli i nade. O tome govori i film koji prikazujemo, njezin samostalni scenaristički i redateljski prvijenac, u radu na kojem joj je koristilo i iskustvo stečeno tijekom redateljskog angažmana na gledanoj TV-seriji The Challenge Show.

Dok kroz subjektivni kadar pratimo spuštanje pokretnih stepenica, u pozadini čujemo muški glas koji pripovijeda o tome da se potpuno koherentni i integrirani društveni poredak ne može održati pod samo jednim funkcionalnim načelom. Pred gledateljima se tako ukazuje drukčija i jedinstvena perspektiva društva, jer narator dovodi u pitanje pragmatičnu ideju modernosti. On preispituje način na koji zadržavanje socijalnog statusa quo odabire i marginalizira pojedine društvene elemente, s obzirom na to koji mu i u kom vremenu odgovaraju, odnosno smetaju. Narator tako nudi i mogućnost promjene aktualnoga dominantnog društvenog uređenja.

Američko-meksička autorica Gabriela Villasenor nagrađivana je redateljica i umjetnica širokog polja djelovanja. Njezini igrani i dokumentarni filmovi prikazivani su na pet kontinenata, na prestižnim festivalima, u muzejima te na digitalnim platformama i televiziji. Ona je utemeljiteljica i direktorica produkcijske tvrtke i organizacije za medijsku umjetnost Tekños Films koja organizira cjenovno prihvatljive filmske radionice kao i pristup tehničkoj opremi filmskim stvarateljima u usponu i društvenim organizacijama. Umjetnošću se počela baviti još u dječjoj dobi, kada je u kazalištu ostvarila prve glumačke korake, da bi se njezin afinitet prema teatru i izvedbenim umjetnostima nastavio i tijekom odrastanja, kada je sudjelovala u kazališnim produkcijama predstava Snjeguljica, Annie i Jesus Christ Superstar. Ono što joj se u glumi ponajviše sviđa jest mogućnost dijeljenja emocija i topline s publikom i svojim kolegama. Nakon dugogodišnjeg bavljenja kazalištem za djecu i mlade, prirodno je uslijedilo njezino zanimanje za film. Kratke je filmove počela snimati već u gimnazijskim godinama, da bi na koledžu dobila priliku sudjelovati na ambicioznijim filmskim produkcijama, u radu na kojima se okušala ne samo kao glumica, nego i kao producentica, scenaristica, snimateljica i montažerka. Naposljetku je počela pisati i režirati vlastite filmove, koji se danas prikazuju na festivalima diljem svijeta.

Integrirajući se unutar mikrorazine vrlo brzih čestica svemirske prašine, nanogenerator nepoznatim protokolom kodira modele, pretpostavke i mogućnosti. Čvrsto elaborirane znanstvene teorije i teze, dvojbe i fantazmi, imaginariji i rubni diskursi na različitim skalama uključeni su u proces. Interijerna arhitektonika patafizičkog stroja uvećana je s nanorazine i kretanjem renderira nastajanje. Spiralna rotacija kroz varijabilnu brzinu unutar čestice simulira, ali potencijalno i ostvaruje tvorbu. Vrh nultog stošca predstavlja proces razmjene energije u obliku apsorpcije i emitiranja fotona. U središnjoj točki promatrač je u sadašnjem trenutku kao interaktivni dio stvaranja s neodređenom budućnošću u nastajanju. Film nije pokušaj znanstvene vizualizacije, nego je energetski konstrukt.

Vladislav Knežević rođen je u Zagrebu 1967. Nakon studija režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studirao je i na Audio-vizualnom odsjeku pri De Vrije Academie u Den Haagu. Od 1988. bavi se eksperimentalnim filmom, videom i zvukom, a pet godina kasnije počeo je raditi kao redatelj različitih televizijskih formata i programa. Medijski je umjetnik i redatelj koji radove kreira koristeći snimljeni videomaterijal, digitalnu fotografiju, mikroanimaciju, stereoskopsku 3D-tehniku i generativni elektronički zvuk, s primarnim ciljem stvaranja novog iskustva gledanja filmskog medija. U fokusu njegova zanimanja su koncepti koji se odnose na rubna područja stvarnosnih kategorija, na doživljajnost novomedijskih slika, na digitalnu estetiku, na utilitarno-fantastične konstrukte te na posljedice tehnološko-znanstvenih istraživanja na ljudsko iskustvo. Inicijator je i organizator programa Reference to Difference, televizijske emisije o eksperimentalnom filmu i videu Videodrom, koautor televizijske emisije o animiranom filmu Animatik, te Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS. Njegovi eksperimentalni i umjetnički filmovi dosad su prikazani na više od 200 festivala i izložbi u Europi, SAD-u, Australiji, Japanu i Brazilu.

Prikaz dijela rada najveće islandske hidroelektrane Kárahnjúkar. Da bi se ona izgradila, bilo je potrebno potopiti drugo najveće neistraženo prirodno područje u Europi, pri čemu je uništen jedinstveni ekosustav. Namjera je bila osigurati pristupačnu i jeftinu energiju za inozemne tvrtke koje se bave proizvodnjom aluminija, a koje posluju na Islandu. Cilj je filma  testirati integritet gledatelja: s jedne strane dok se nose s promjenama u onom što promatraju i što im ubrzava otkucaje srca, a s druge strane u suočenju s izvanjskim silama na koje ne mogu utjecati.

Marcellvs L. rođen je 1980. u Belo Horizonteu u Brazilu, a od 2006. živi između Berlina i Seyðisfjörðura u Finskoj. Polja njegovih djelovanja su video i zvuk, od sredine 2000-ih intenzivno izlaže u Finskoj i inozemstvu, te je tijekom proteklih dvadesetak godina sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama i biennalima, od 27th Biennale of São Paulo 2006. preko 9th Biennale of Lyon godinu kasnije do 16th Biennale of Sydney održanim 2008. Njegova su djela bila izložena i u MAC - Musée d'art contemporain u Lyonu, u Helsinki Art Museumu, u Astrup Fearnley Museetu u Oslu, u Living Art Museumu u Reykjaviku, Singapore Art Museumu, u Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia te u ZKM Museum of Contemporary Art in Karlsruheu i u Museum of Modern Art in Sao Paulu. Neke od nagrada koje je osvojio su Ars Viva Price za 2007/08 godinu te Glavna nagrada na 51. International Short Film Festivalu u Oberhausenu godine 2005.

Dok više ljudi na tankim dugim stolovima štapovima zgrću i bacaju ribu, iz ptičje perspektive vidimo jednog čovjeka koji na papiru slika nekoliko primjeraka te ribe. Čini se da je i on svjestan čovjekova neselektivnog iskorištavanja mora i nedostatka brige za prirodu i okoliš.

Asghar Basharati rođen je 1977. na otoku Qeshm u Iranu. Već se sedamnaest godina bavi  fotografijom, a tijekom posljednje tri godine aktivno i filmom. Spreman je i otvoren za nova znanja i iskustva, a osobito ga privlači eksperimentalni film, u realizaciji kojega drži da je već dosta vješt. Za svoj rad na filmu dosad je osvojio već više od 30 nagrada.

Iranski autor Amir Ahmad Kheiri diplomirao je grafički dizajn na Sveučilištu Shahid Rajaee u Teheranu. U posljednje vrijeme producirao je dva kratka filma u kojima tematizira svoja nova iskustva u bavljenju sedmom umjetnošću. Jedan od tih filmova odabran je za prikazivanje na International Portrait Film Festival u Bugarskoj. Amir se intenzivno bavi i fotografijom, te je tijekom posljednjih nekoliko godina izbor njegovih fotografija s uspjehom bio izlagan na međunarodnim izložbama kakve su Jardino Arte & Natura u Milanu (izložio je fotografije iz ciklusa Intim-us) i MARMO. Carving the future pod pokroviteljstvom talijanskog Ministarstva vanjskih poslova (izložio je ciklus fotografija Mi-sul). Njegove su fotografije objavljivane i u uglednim časopisima poput The Margins Magazinea, koji izdaje University of Toronto. Jedan od njegovih plakata odabran je za sudjelovanje na skupnoj izložbi na Colorado Mesa University u SAD-u.

Debitantski igrani film scenarista i redatelja Petera Blackburna psihološka je drama o mladoj Sari Prentice koja već dvije godine ne izlazi iz kuće. Njezin strah od izlaska blokira joj bilo kakve kontakte s izvanjskim svijetom, a manifestira se i u svakodnevnoj borbi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji ne uspijeva kontrolirati. Ono što je drugim osobama običan dio svakodnevice, poput jutarnjeg ustajanja, odijevanja i odlaska na posao, za Saru se pretvara u oluju osjećaja s kojima se ne uspijeva ositi... 

Australski producent, redatelj i scenarist Peter Blackburn filmsku je karijeru započeo glumom 1997., nakon čega je shvatio da mu ambicije leže iza kamere. Godine 2005. napisao je scenarij i producirao film Walking Off, koji je došao do finala Bondi Film Festivala i dobio nagradu Mayor's Award na Međunarodnom filmskom festivalu Heart of Gold 2007. Od tada Peter je napisao, režirao i producirao niz nagrađenih kratkih filmova i dokumentaraca, prikazivanih u zemlji i inozemstvu. Godina 2014. mu je bila posebno dobra, dovršen je igrani film u jednom kadru Eight i prikazana prva sezona televizijske serije People of the Vines na Network 10 mreži u Australiji, kao i širom Azije. Igrani film Eight je proglašen najboljim igranim filmom na Snowdance Independent Film festivalu u Njemačkoj 2015., sudjelovao je u službenom natjecateljskom programu na Atlanta Film Festivalu iste godine, te osvojio nagradu za najbolji film na One Take Film Festivalu u Zagrebu. Na Victorian College of the Arts u Melbourneu magistrirao je režiju, a stekao je i obrazovanje iz područja književnosti i filma. Dobitnik je prestižne stipendije Mike Walsh za režiju pri National Institute of Dramatic Art (NIDA) za 2019. što je iskoristio za pohađanje obrazovnog programa za snimanje filmova na glasovitoj UCLA.

Negdje u Europi jedan Grk je dužan novac jednom Francuzu, koji je pak dužan Slovenki, a ona Talijanu koji novac duguje Grku. Njemica, međutim, nikomu nije dužna, ona samo želi miran život i bezbrižne snove, a jedan Britanac traži izlaz iz neugodne situacije u kojoj se zatekao. U planove i nevolje svih njih umiješat će se "nevidljiva ruka Adama Smitha”, što je izraz koji gospodarstvenici koriste kako bi opisali samoregulirajuću prirodu tržišta i cijeloga globalnog gospodarstva.

Redatelj i scenarist Slobodan Maksimović rođen je u Sarajevu 1975. u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Njegov je prvi studentski kratki igrani film 1/2 prikazan je na 60.-tom filmskom festivalu u Cannesu u sekciji Tous Les Cinémas du Monde. Kratki su mu igrani filmovi 1/2 i AgapE prikazani su na više od trideset međunarodnih festivala u natjecateljskim programima osvojivši pritom 14 međunarodnih nagrada. Film Hvala za Sunderland njegovo je prvo dugometražno igrano ostvarenje koje je na 15. festivalu slovenskog filma u Portorožu osvojilo četiri nagrade Vesna uključujući priznanje za najbolji film. Drugi mu je cjelovečrenji film u karijeri Nika proglašen najboljim omladinskim filmom Festivala u Motovunu, a prikazan je na svim važnijim festivalima za mlade. Njegov je kratki film u jednom kadru Nevidljiva ruka Adama Smitha prikazan na pedesetak međunarodnih filmskih festivala na kojima je osvojio 18 međunarodnih priznanja uključujući Grand Prix na One Take Film Festivalu 2018. Režira i namjenske filmove. Redatelj je i više epizoda popularnih TV-serija Pozabljeni, Mame i Primeri inspektorja Vrenka. Najveći mu je uspjeh u dosadašnjoj karijeri režija filma za djecu i mlade Kapa iz 2022., projekta koji je realiziran u međunarodnoj europskoj produkciji a koji se prometnuo u veliki regionalni hit te je osvojio i nekoliko nagrada na festivalima u Sarajevu i Portorožu.