|
Prvih dvadeset godina u samo jednom kadru piše Sanja Šamanović direktorica One Take Film Festivala |
Dvadeset godina, trinaest festivala, 800 prikazanih filmova,
gotovo 400 filmova u konkurenciji, desetak izložbi, dvjestotinjak gostiju.
A tijekom ovoga trinaestog festivalskog izdanja,
posebnoga po mnogo čemu, kroz tri festivalska dana podsjetit ćemo vas na tih
naših dvadeset godina.
Vedran
Šamanović, pokretač One Take Film Festivala i tadašnji predsjednik Kinokluba
Zagreb preminuo je 2009. Vedran je vodio Festival četiri izdanja, a kao filmski
autor, redatelj i snimatelj shvaćao je potrebe autora da svoje ideje izraze
kroz nekonvencionalni filmski pristup. Upravo mu je to i bila misao vodilja kada
nas je prije dvadeset godina uključio u organizaciju Festivala. Uz njegov
poticaj pokrenuli smo i – svih ovih godina održali projekt koji je Zagrebu i
Hrvatskoj dao nešto jedinstveno u svijetu. On nas je držao na okupu, mirio nas
je i tješio, gurao kada smo htjeli odustati. I svih ovih godina nakon njegove
smrti vrijedi isto. Mislim da sa sigurnošću mogu reći da je on zasigurno
najzaslužniji da je Festival opstao do danas.
Od
početka 2003. mijenjali smo koncept. Festival se održavao bijenalno, anualno.
Ponekad su značajniju ulogu igrali izložbeni programi, ponekad filmski popratni
programi. Ali ono što je u ovih trinaest izdanja i punih dvadeset godina ostalo
nepromijenjeno jest program konkurencije. U konkurenciji su uvijek bili samo
filmovi snimljeni u jednom dahu, od trenutka uključenja do trenutka isključenja
rada kamere. Bez kompromisa, bez „malo“ zacrnjenja, bez „samo“ jednog kadra
prije špice, bez pretapanja.
Uvijek
SAMO JEDAN KADAR.
A
do dvadeset godina došli smo zbog konkurencije, ali i zbog mnogobrojnih drugih
filmskih i izložbenih popratnih programa. Ugostili smo filmove koji su bili
skoro pa jedan kadar, filmove dugih kadrova, filmove statičnih kadrova, kroz
jedan kadar predstavili smo Iran, Indiju, prikazali smo filmske programe o
ljudskim pravima, o ljubavi,…
U
programima Loading…, One Take in Space te izložbenim programima predstavili smo
značajne svjetske filmaše, kao i mnogobrojne hrvatske konceptualne umjetnike.
Surađivali smo sa srodim
festivalima u svijetu, gostovali te prikazivali i njihove retrospektive.
Festival
se održavao na nizu lokacija u Zagrebu, od kina Europe, MSU-a, kina Tuškanac,
MM centra, Gliptoteke, KIC-a, Centra za likovni odgoj grada Zagreba, galerije
Greta, te drugih lokacija. Bilo nas je po cijelom gradu, Hrvatskoj i svijetu. Predstavljali
smo Festival kroz radionice, projekcije, tribine. Promovirali smo ideju jednog
kadra i mislim da smo uspjeli. Naravno, nismo mi bili prvi koji su se sjetili
filma u jednom kadru, ali bili smo – prvi u svijetu koji su pokrenuli ovakav
festival. Počevši kao jedan od projekata Kinokluba Zagreb, Festival se
osamostalio i stigao do ovih dvadeset godina zauzevši značajno mjesto na
hrvatskoj festivalskoj sceni kao jedan od najznačajnijih „malih“ festivala.
Kroz
dvadeset godina u organizaciji Festivala promijenilo se mnoštvo suradnika i
ovaj katalog bi bio premal da ih sve nabrajam, ali svima bih se posebno
zahvalila na trudu, strpljenju i toleranciji. Svi su uvijek bili tu kada je
trebalo. Izrasle su te suradnje u prijateljstva, izrodile su nekakve druge
projekte, pa i kada su službeno otišli iz organizacije Festivala, uvijek su
bili spremni pomoći i još uvijek pomažu.
Ove
godine u službenoj konkurenciji natječe se 26 filmova. Kao i uvijek teme,
rodovi i trajanja su raznoliki. Pojedinim autorima ovo su prvi filmovi, neki su
već nagrađivani i renomirani filmaši. No, svi su svoje filmove režirali u
jednom kadru, ne jer je jedan kadar zanimljiv, ne jer su htjeli biti drukčiji.
Režirali su ih u jednom kadru isključivo zato jer je njihova priča „tražila“
jedan kadar, jer su njihovi filmovi „morali“ biti snimljeni u jednom kadru. U
suprotnom oni bi se rasplinuli, njihova poruka ne bi došla do nas. A kao i
uvijek, osim konkurencije pripremili smo veći broj popratnih programa. Crno-bijeli
filmovi u jednom kadru vraćaju nas u doba filmskih početaka, kada je jedan
kadar bio jedini način filmskog izričaja. Statični kadar pokazuje svu
zanimljivost svijeta koji nas okružuje čak i kada netremice promatramo samo
jedno mjesto. Naš tradicionalni program One Take in Space uvodi nas u neka nova
metafizička promišljanja njegovih autora.
Izložbu kojom
obilježavamo ovu obljetnicu prati retrospektiva naših dvanaest pobjednika. Od
prvoga igranog filma Fabrizija Prade, do prošlogodišnjeg laureata i ovogodišnjeg
člana Ocjenjivačkog suda Niklasa Bauera. Svoje eksperimentalne filmove doveli
su do Grand prixa Ewa Górzna, Marcellvs L., Ben Ferris i Brian Lien. Pobjednici
su stizali iz cijelog svijeta. Morteza Fereydou iz Irana, Chus Domínguez iz
Španjolske, Slobodan Maksimović iz Slovenije. Peter Blackburn pobijedio je
jednim osamdesetminutnim kadrom, dok su Lendita Zeqiraj i Fernando Franco svoje
priče ispričali kroz kratke bravure.
Raznoliki filmovi su
pobjeđivali, akcijski, meditativni, igrani, angažirani, eksperimentalni… I sve
to govori u prilog tomu da je jedan kadar, bio on kratak ili dugačak, bio
igrani ili eksperimentalni, bavio se on fikcijom, suvremenim društvenim
tematikama ili se pak fokusirao na emocije samog autora, samo način za
ispričati priču. I kao što uvijek naglašavamo, jedan kadar je samo okvir u kojem se kreću naše ideje, priče i emocije.
I
za kraj ovog uvodnika jedna teška odluka.
Nakon
dvadeset godina odlučili smo stati. Privremeno ili trajno za sada ne znamo. U
svakom slučaju uzeti pauzu i razmisliti kako i da li uopće dalje. I zato sljedeće
godine Festival nećemo održati.
Hoćemo
li se nakon toga vratiti bijenalnoj formi, hoćemo li Festival u potpunosti
prebaciti on line, hoćemo li u skladu s novim, suvremenim trendovima
jednog kadra kreirati jedan novi i drukčiji festival, ili ćemo ovu našu
dvadesetogodišnju predivnu priču završiti?
Ne
znam. Dajte nam malo vremena i prostora za kreiranje novih ideja, za stvaranje
nekih novih koncepata, za okupljanje nekih novih mladih ljudi i možda se vidimo
za dvije godine. I možda upravo ovaj naš trinaesti, THE LUCKY ONE zatvori samo
prvih dvadeset godina One Take Film Festivala.
A
ako i ne, dvadeset godina je lijep broj.
Bilo
je lijepo raditi, družiti se i gledati filmove s vama.
Marie Zechiel je
plesačica i koreografkinja rođena i odrasla u Njemačkoj, a danas živi i radi u
Berlinu. Diplomirala je suvremeni ples na konzervatoriju Trinity Laban
Conservatoire of Music and Dance u Londonu, a tijekom dosadašnje karijere
profesionalno je nastupala u nizu plesnih trupa i kazališnih produkcija u
Europi i svijetu. Kao suutemeljiteljica trupe Siciliano Contemporary Ballet
kontinuirano radi na usavršavanju plesnih pokreta i izvedbi. Smatra se
tjelesnom pripovjedačicom, odnosno umjetnicom koja tijelo koristi kao
pripovjedni alat, kroz pokret kao temeljni oblik izražavanja, ne samo u plesu i
na pozornici, nego i na filmu, fotografiji te u performansu. Njezina
koreografska vještina počiva na autentičnim pokretima, karakterizaciji likova i
njihovu razvoju, te na međuigri tijela u različitim oblicima plesa. Kao
plesačica i koreografkinja sudjelovala je u nizu glazbenih spotova, reklamnih
filmova i modnih priredbi, a među umjetnicima s kojima je surađivala su i
njemački glazbenik i producent Herbert Gronemeyer, njemački rap duo Zugezogen
Maskulin te tvrtke Vodafone i Deichmann.
Glazbeni spot za pjesmu Cigarette
mađarskog glazbenika i pjevača Előda Marosvölgyija,
koji djeluje pod umjetničkim imenom Bambi. Teško je reći je li pljačka zlatnih
poluga iz jedne banke uspjela, jer se čini da je mladi pljačkaš uhićen te da ga
dvojica policajaca u liftu sprovode do parkirališta, odnosno do vozila s upaljenim
rotacijskim svjetlima. No, što ako su policajci zapravo maskirani mladićevi
ortaci?
Mađarski umjetnik Előd
Marosvölgyi rođen je 1997. u Budimpešti. On je glumac i scenograf, a na prvoj
godini sveučilišta počeo je kao redatelj i dizajner produkcije raditi na
glazbenim spotovima. Njegov prvi glazbeni video objavljen je 2017., a na
YouTubeu se mogu pronaći još neki njegovi spotovi, primjerice onaj za recentnu
pjesmu Kelbimbó. Glumi se vratio 2021. ulogom u gledanoj TV-seriji FBI:
International, te je u međuvremenu ostvario nekoliko zapaženih uloga, među
ostalim u TV-serijama Keresztanyu i Drága örökösök. Kao
zajednička obilježja projekata u kojima sudjeluje ističe autorske vizije,
industrijske interijere, duge kadrove i složene likove.
Poljski
autor Paweł Czarkowski rođen je 1982. U domovini je najprije stekao diplome iz
područja književne kritike i filozofije, nakon čega je završio tečaj kreativnog
pisanja, da bi naposljetku u Varšavi diplomirao režiju na Warszawska Szkoła
Filmowa. Strastveni je fotograf, glazbenik i pisac, a iskustva stečena na tim
područjima sretno je spojio u svom bavljenju filmom. Zagovornik je novog duha u
kinematografiji, novih pristupa u prikazima odnosa čovjeka i stvarnosti,
ponajviše stoga što ti odnosi uvijek izmiču očekivanjima, i drukčiji su od
načina na koje ih ljudi pokušavaju definirati. Paweł je fasciniran mogućnostima
interaktivnih filmova i multimedijskih projekata, zbog čega je svoj debitantski
projekt Dvorac realizirao kao spoj igranog i dokumentarnog filma. Nakon
toga snimio je nekoliko kratkih igranih filmova s legendama poljskog glumišta
među kojima su Jan Peszek i Miroslaw Zbrojewicz koji i u filmu koji prikazujemo
tumači glavnu ulogu. Trenutačno radi na svom dugometražnom igranom prvijencu.
Dok
je s bivšim suprugom Saeedom još bila u sretnom braku, bistra i inteligentna
Maryam s njim je kreirala inovativni računalni program za graviranje. No sada,
kada ona i Saeed više nisu zajedno, Maryam planira dobro zaraditi prodajom tog
programa, na način da od bivšeg supruga prikrije sve važne detalje. Ona pak ne
zna da su Saeedu poznati njezini planovi i da se on u dobroj mjeri poigrava
njome. Štoviše, Maryamine postupke bez njezina znanja nadzire dvoje njihovih
zajedničkih prijatelja, Sharara i Babak. Ali nitko od njih nije svjestan da
Maryanino djelovanje prati i policija, i to u liku osobe koja se predstavlja
kao njezina prijateljica.
Dok
se u nekom mjestu u nepalskoj provinciji na ulici igra crtajući likove kredom
na tlu, jedan dječak začuje glas skupljača otpada koji vozeći se na biciklu za
sitan novac otkupljuje tuđi otpad, s nakanom da ga preproda. Dječak mu ponudi
svoj stari udžbenik koji čovjek pristane otkupiti za četiri rupije, no do
prodaje ipak ne dođe jer čovjek nema sitnog novca za uzvrat. Koji trenutak
kasnije dječak iz stvari drugog muškarca, koje je ovaj ostavio u podnožju
drveta, uzme nešto novca te pohita prema još jednom čovjeku s biciklom. Ovaj,
pak, prikuplja dragovoljne priloge za liječenje teško bolesne osmogodišnje
djevojčice.
Nepalski
umjetnik Mohan Shrestha (Mohan Avilashi) daroviti je kreativac, pisac, redatelj
i kazališni autor. Pod njegovom redateljskom palicom postavljene su i izvedene
mnogobrojne kazališne drame, a režirao je i igrane filmove kratkog i srednjeg
metra te glazbene spotove. Predaje glumu na nekoliko škola te srodnih
kazališnih i glumačkih ustanova. Mohan je i medijska osoba, influencer čiji su
pratitelji najvećim dijelom mladi, a radio je i kao socijalni radnik u sektoru
mentalnog zdravlja. Dobitnik je i više nagrada, među ostalim i Banita
Multifaceted Talent Award za 2022. godinu te Godhuli Art Service Award za 2023.
godinu.
Krajem ožujka 2023.
godine mnoštvo građana Izraela spontano je izašlo na ulice, prosvjedujući
protiv vlade i premijera. Razlozi prosvjeda ležali su u onome što je od strane
prosvjednika protumačeno kao pokušaj promjene osjetljive strukture izraelskog
društva i države, odnosno kao udar na demokraciju. U ponedjeljak 27. ožujka, u
21 sat, zbivanja su se dodatno zaoštrila, došlo je i do sukoba s policijom a
neki su prosvjednici ozlijeđeni, te se amalgam nezadovoljstva i bijesa
pretvorio u snažan krik frustriranog mnoštva. U filmu koji prikazujemo bez
ikakvih montažnih zahvata i u kontinuitetu zabilježena su događanja na ulicama,
ono što autor naziva ´gorućom demokracijom´.
Izraelski producent,
scenarist i redatelj Yaniv Berman rođen je u Haifi 1977. Na Sveučilištu Tel
Aviv na Odsjeku za film i televiziju diplomirao je na MFA (Master of Fine Arts)
programu, a nakon redateljskog i scenarističkog iskustva stečenog radom na
hvaljenom kratkom TV filmu My Last Novel iz 2001., godinu kasnije je kao
potpuni autor realizirao zapaženi kratkometražni film Naked Laura.
Njegov kratki film Even Kids Started Small iz 2006. o mladima koji
preuzimaju vlast u školi, bio je službeno prikazan u selekciji Cinéfondation
festivala u Cannesu, a punih šest godina proveo je snimajući pričuvnu vojnu
postrojbu IDF-a (Izraelske obrambene snage), što je naposljetku 2007. pretočeno
u nagrađivani dokumentarac The Alpha Diaries. U svom debitantskom
dugometražnom igranom filmu Land of the Little People iz 2016. koji je
nagrađen na uglednim međunarodnim festivalima u Tbilisiju i Phoenixu, pozabavio
se traumatičnim procesom pretvaranja djece u vojnike u nasilnu militariziranom
društvu. Yaniv je i strastveni ljubitelj književnosti koji je otkad zna za sebe
posvećen umjetnosti pripovijedanja, zbog čega ne iznenađuje da je 2021. objavio
svoj prozni prvijenac, triler The Spinning Tops.
Dok u noći oko njih odjekuju
pucnjevi i čuju se uzbuđeni ljudski glasovi, tri osobe u stražnjem dijelu
jednog kamiona pokušavaju prijeći granicu. Dvije osobe su ranjene, jednom je
muškarcu lice izudarano i obliveno krvlju, a treća osoba, po svemu sudeći djevojka,
u teškom je stanju i glave posve prekrivene zavojima. U najboljem stanju je
drugi muškarac, čini se posve neozlijeđen, koji pokušava barem donekle pomoći
svojim suputnicima. A izvan vozila eksplozije, pucnjevi i vika se ne smiruju.
Lola Dubettier odrasla je u
planinama, u departmanu Savoie u istočnoj Francuskoj. Djetinjstvo je ponajviše
provela uživajući u prirodi i gledajući filmove, a u dobi od 15 godina upisala
je filmsku školu najprije u Annecyju te potom u Lyonu. Punih 12 godina provela
je radeći kao asistentica kamere na filmskim setovima, da bi se naposljetku
odlučila i sama okušati kao autorica. Film koji prikazujemo njezino je
debitantsko ostvarenje, realizirano bez novca, ali uz ključnu suradnju nekoliko
prijatelja. Trenutačno radi na svom prvom duljem igranom filmu, a kao i u svemu
što radi, i u tome se vodi idejama o ljepoti svijeta i nenasilju, te težnjom da
govori o sudbinama tzv. običnih i malih ljudi.
Sunčani je zimski dan u Parizu, ali
Theo nema nimalo vremena da uživa u takvom danu. Prije no što se njegova
djevojka vrati iz grada, on mora što temeljitije zametnuti tragove onoga što je
napravio. A to znači oprati nož umrljan krvlju, prozračiti prostoriju da se u
njoj ne osjeti izdajnički miris te se što prije osloboditi zakrvavljene krpe u
koju je nešto zamotano. Kada mu se djevojka vrati, iznenađena što su na takvoj
hladnoći svi prozori otvoreni, Theo će krpu s nečim u njoj baciti kroz prozor.
Međutim, pogodit će susjeda pred zgradom, koji će im uznemiren ubrzo pokucati
na vrata.
Francuski redatelj Franck Marchand
uvijek djeluje u paru s kolegom i prijateljem Jossom Berliouxom, s kojim je
2022. utemeljio scenarističko-redateljski dvojac Les Casquettes, koji
zajednički stvara filmove. Jedan od njih je i kratki triler L'ascension,
snimljen upravo 2022., s kojim su na natjecanju 48HFP, na kojem se od autora
zahtijeva da film realiziraju u roku od 48 sati, osvojili nagradu za najbolji
francuski film. Isto ostvarenje potom je na natjecanju Paris Courts Devant
ovjenčano nagradom Grand Prix Canal +, nakon čega su TV-postaje Canal + i TF1
nekoliko njihovih filmova otkupili za prikazivanje. Dečki neumorno rade i
dalje, a cilj im je maksimalno profesionalizirati svoje djelovanje, te
trenutačno pripremaju TV-seriju i igrani film duljeg metra. Franck je aktivno
djelovao i prije partnerstva s Jossom Berliouxom, te je od 2018. do 2022. realizirao 14 zapaženih kratkih filmova i
videoprojekata.
Indijski filmaš Somudra Banerjee
studirao je režiju i scenarij na Film and Television Institute of India,
uglednoj obrazovnoj ustanovi u gradu Puneu, koju vodi glasoviti redatelj
Shekhar Kapur. Prije no što se posvetio filmu više godina je djelovao kao novinar
i književnik, a bogato književno i novinarsko iskustvo smatra itekako
dragocjenim u svome radu. Godine 2023. završio je svoj diplomski film naslova Towards
an Exegesis on Dying Inayat Khan.
Dvije žene dijele
zajednički prostor jednog stana. Dok je jedna nešto tradicionalnije odjevena i
upravo se sprema za izlazak, druga u modernijoj odjeći kao da pati od
glavobolje, zbog čega mora popiti tabletu. Ono što ih povezuje jest mobitel, a
kada on zazvoni najprije će za njim posegnuti jedna, te zatim i druga. No, one
kao da se međusobno osjećaju, i kao da ih obje iznenađuje prisutnost one druge.
Je li samo mobitel ono što ih povezuje?
Iranska autorica Lida
Ansari za sebe tvrdi da je odmalena voljela poeziju i glazbu. Iako nije
odrastala u obitelji umjetnika, već se kao tinejdžerica počela
poluprofesionalno upoznavati s umjetnošću. Tada je otkrila svoj dar za
slikanje, te se povremeno bavila slikarstvom, a na poticaj obitelji pohađala je
studij kostimografije. Neko je vrijeme bila aktivna na tom području, od
dizajniranja odjeće za manje kazališne produkcije do modnog dizajna, koliko je
to u Iranu moguće, no izborom te profesije nije bila osobito zadovoljna. Stoga
se odlučila posvetiti pisanju, te je najprije krenula na tečaj pisanja priča a
zatim i scenarija. Naposljetku se okrenula režiji, istodobno na sveučilištu
upisavši magisterij dramske književnosti. Taj joj je studij omogućio da ostvari
neke svoje snove, jer je shvatila da voli film i da joj je dragocjeno svako
iskustvo rada na filmu sa studentima. Nekoliko se puta okušala u snimanju
filmova. No, ili joj se njihove priče ne bi svidjele, ili je bila riječ o odveć
zahtjevnim projektima. Unatoč svemu ostala je odlučna u nakani da snimi film, a
upravo rezultat toga njezina rada prikazujemo na Festivalu, dok ona već
razmišlja o novom projektu.
Lana
Luchka je scenaristica i redateljica podrijetlom iz Ukrajine, koja živi u
Londonu i koja tijekom posljednjih pet godina režira kratke filmove. Ostvarenje
koje prikazujemo za nju je vrlo osobno, jer predstavlja njezino vlastito
iskustvo prvog dana ruskog napada na Ukrajinu. Lana ovim filmom želi pružiti
potporu svojim sunarodnjacima u borbi protiv okupatora, te se nada da bi on
mogao pomoći u privlačenju dodatne potpore Ukrajini u međunarodnoj zajednici.
U
vrijeme u kojem cijeli svijet trese pandemija koronavirusne bolesti, dvojica
indijskih ekonomskih migranata sjedeći nedaleko od migrantske rute razgovaraju
o svojim teškim sudbinama i životu uopće. Obojica su gladni i dijele vrećicu
nekakvih grickalica, ne uspijevaju zaraditi dovoljno da bi svojim obiteljima
poslali nešto novca, a trenutačno ne vide izlaz iz aktualne nevesele situacije.
Prisiljeni su lutati zemljom u potrazi za bilo kakvim poslom, a dok bi jedan od
njih zarađenim novcem želio pomoći staroj majci, drugi zna da njegovu pomoć
očekuju supruga i djeca. Kada vide da se migrantskom rutom približava nova veća
skupina ljudi, obojica joj se odluče pridružiti.
Suriya
Manna je filmski autor rođen u zapadnom dijelu indijske regije Bengal. Iako
nije pohađao neki filmski institut te nije stekao službeno filmsko obrazovanje,
dragocjeno iskustvo i znanje usvojio je radom na više projekata članova
tehničkih ekipa i filmaša ambicioznih poput njega. U radu ga osobito nadahnjuju
djela uglednog indijskog redatelja, scenarista i dramaturga, ali i teoretičara
filma Ritwika Kumara Ghataka, koji je u svojim ostvarenjima, slično prvacima
suvremene bengalske kinematografije Satyajitu Rayju, Tapanu Sinhi i Mrinalu
Senu, pedantno prikazivao socijalnu stvarnost i društvene podjele u Indiji.
Ghatak je film koristio kao važan alat političkog i društvenog aktivizma, za
različite agitacije s nadom u bolje sutra. Istim idejama vodi se i Suriya
Manna, koji je kao svoj životni cilj postavio snimanje angažiranih i važnih
filmova. Takav je i njegov film koji prikazujemo.
Jedne
večeri mladu djevojku u nekom ruskom gradu muče ozbiljna pitanja. Dok
intenzivno pregledava društvene mreže i poruke na WhatsAppu, čini joj se da su
svi drugi ljepši i sretniji od nje. Iza njezinih nervoznih očiju, u privatnom
čistilištu djevojčine glave, kovitlaju se uzburkane misli koje su prilično
zbrkane. Dok gleda kroz prozor i neurotično puši cigaretu, djevojka je u stanju
samu sebe optužiti zbog mnogo toga, pa i zbog toga što na društvenoj mreži nije
ostavila dovoljno dobar i zanimljiv post. S mobitelom stalno u rukama, ona
pokušava sačuvati nadzor nad svojim postupcima, no svjesna je da polako „puca”
i da je muče i suicidalne misli.
Rufina
Prshisovskaya rođena je 1988. na Uralu. Nakon što je na Državnom sveučilištu
Sankt Peterburg diplomirala povijest umjetnosti, trenutačno studira filmsko
snimanje na umjetničkoj školi G. N. Daneliya High
Courses for Scriptwriters and Film Directors (HCFDS) za scenariste i
filmske redatelje u Moskvi. Osim što djeluje i razvija se kao nezavisna
redateljica, Rufina vodi obrazovne i dobrotvorne projekte, piše kazališne drame
te objavljuje publicističke tekstove o umjetnosti.
Posljedice velike
gospodarske krize u Iranu osjeća i Aman, sredovječni tvornički radnik koji je
nedavno dobio otkaz. Da nevolje budu veće, Amanova je mlađa kći bolesna,
troškovi njezina liječenja su skupi, a cijela je obitelj zapala u velike
dugove. Dok njegova supruga Mehri čisti tuđe domove, Aman je došao na ideju da
bolesnu kći proda znatno imućnijim ljudima sređenoga obiteljskog stanja, koji
ne mogu imati djece. Iako je on već dogovorio prodaju, s njegovim planom se ne
slažu ne samo Mehri, nego i njihova starija kći koja se povezala sa sestricom.
Iranski autor Mehrav Nouri rođen je
1980. u Teheranu. On je kazališni i filmski redatelj, scenarist i dramaturg.
Član je perzijske Encyclopedia Art Group, u okrilju koje se bavi istraživanjem
poezije djece i mladih. Na Sveučilištu Arak diplomirao je teatrologiju, na
Teheranskom sveučilištu stekao je diplomu iz područja filmskih umjetnosti, a
posjeduje i diplomu udruge Iranian Youth Cinema Society. U njoj je još 2000.
počeo stjecati filmsko obrazovanje, a njegov debitantski kratkometražni film Asir
osvojio je Posebnu nagradu na prvom Studentskom festivalu kratkog filma pri
Sveučilištu Azad koji vodi ugledni iranski filmaš Mohammad Reza Aslani. Važnim
dijelom svoje karijere Mehrav drži i polaženje radionice Mythic cinema s
Bahramom Beizaieijem, a osobito je ponosan na to što je dosad snimio više od
deset zapaženih kratkih filmova. Djeluje i u kazalištu, a dosad je među ostalim
kao dramaturg postavio Lorcin Dom Bernarde Albe, zajedno s Alijem
Rafeijem, te kao redatelj komade Bondar Bidakhsh's Record, Char Akhshij Pit,
Ferdowsi's Letter i Family of Death. Napisao je i scenarij igranog
filma, koji jednom kani i realizirati. Radi i na knjigama filmske i kazališne
tematike, kakve su Seven thousand years of drama in Iran i Cinema
myth.
Punih
šest i pol desetljeća nakon što je napustio sirotište, već ostarjeli Bill kao
jedan od preživjelih u australskom sustavu socijalne skrbi vraća se ondje
odakle je i krenuo. Nadao se da je zauvijek za sobom ostavio svijet koji ga je
nekada okruživao, ali će sada tijekom jedne noći biti prisiljen ponovno se
suočiti sa zastrašujućom stvarnošću.
Producent,
snimatelj, scenarist i redatelj Farshid Akhlaghi rođen je u Teheranu 1981. On
je neovisni iransko-australski filmaš koji je karijeru započeo kao redatelj
kratkometražnih igranih i eksperimentalnih filmova. Dosad je režirao 15
ostvarenja kratkog metra, među kojima i nekoliko dokumentaraca, s kojima je
sudjelovao na nizu festivala diljem svijeta. Godine 2012. preselio se u
Australiju s ciljem nastavka obrazovanja i snimanja filmova u novom okruženju,
a šest godina kasnije za svoj je rad na prestižnom Camerimage Film Festivalu
nagrađen Posebnim priznanjem. Njegov prvi dugometražni film, glazbeni
biografski dokumentarac From Music into Silence iz 2018. tijekom sljedeće je godine distribuiran u australskim kinima,
dok je iste godine realiziran kratkometražni glazbeni dokumentarac Pain is
Mine prikazan na više od 30 festivala, na kojima je osvojio i mnogobrojne
nagrade. Na festivalu DOC LA to je ostvarenje 2018. nagrađeno kao najbolji
kratkometražni dokumentarni film.
Jedna mlada žena odjevena u plavo
sjedi na stjenovitoj obali Mrtvog mora, i kao da meditira promatrajući
jedrilicu koja plovi morskom površinom. Dok joj se kamera polako približava s
leđa, u pozadini se čuju ljudski glasovi koji upozoravaju da se zbog vlastite
sigurnosti valja držati na udaljenosti od drugih ljudi, te da sve svoje stvari
treba nositi sa sobom. Vrijeme je pandemije koronavirusne bolesti, a kada
otkrijemo da žena u krilu drži prijenosno računalo, shvatit ćemo da je ona na
poseban način iskusila i bolest i smrt.
Bilhan Derin je tursko-njemačka
filmašica i umjetnica rođena na obali Crnog mora u Turskoj odakle je u ranom
djetinjstvu s obitelji iselila u Njemačku. Umjetnošću se počela baviti još u
mladosti, te je dugo godina djelovala na polju kazališta i filma. Studirala je
režiju na akademiji Deutsche Film- und Fernsehakademie Berlin, a već nekoliko
godina s obitelji živi u Izraelu. Ondje koncipira i izvodi mnogobrojne
umjetničke projekte, ponajviše na Mrtvom moru. Film koji prikazujemo jedan je
od takvih projekata. Među kratkim filmovima koje je režirala izdvajaju se Ayla
und die Strumpfhoze iz 2001. i Banu iz 2003. za koji je napisala i
scenarij. Osim kao redateljica i scenaristica radi i kao glumica, te je, među
ostalim, tumačila sporednu ulogu u dugometražnoj humornoj drami Im
Schwitzkasten redatelja Eoina Moorea iz 2005.
Kada se majka mladog Javija vrati
doma, neočekivano će se zateći u šokantno tragičnoj situaciji. Njezin je sin
obliven krvlju, nesuvislo joj pokušava objasniti da se dogodilo nešto užasno, a
u dnu prostorije na kauču leži nepokretna djevojka koja ne daje znakove života.
Ono što se može naslutiti jest da je Javi bio u vezi sa svojom vršnjakinjom, da
za tu vezu nisu znali ni njegovi roditelji ni bilo tko drugi, te da djevojka
potječe iz disfunkcionalne obitelji u kojoj roditelji nisu previše marili za
nju. Suočena sa zastrašujućom situacijom, majka će morati donijeti teške, brze
i možda također tragične odluke.
Španjolski glumac, producent,
scenarist i redatelj David Luque rođen je 1972. u Madridu, gdje i danas živi.
Diplomirao je englesku filologiju na Universidad Autónoma de Madrid, a u
kazalištu te na televiziji i filmu aktivno djeluje od 1994. Prvi je španjolski
glumac koji je sudjelovao u glasovitoj trupi Royal Shakespeare Company, a
profesionalnu karijeru započeo je kao glumac koji je nastupao na dvama jezicima
u više britanskih kazališnih trupa. Kasnije je postao dio stalne postave Teatro
de La Abadia, da bi u New Yorku studirao s Leonardom Petitom i Joanom Merlin u
Michael Checkov Acting Studio te s Anne Bogart u SITI Company. Uz to je završio
i studije klarineta i njemačkog jezika. Na filmu je, među ostalim, surađivao s
redateljem Costom-Gavrasom u povijesnoj drami Ima li ovdje odraslih? (eng.
Adults in the Room), s Milošem Formanom u biografskoj povijesnoj drami Goyini
duhovi, s Carlosom Saurom u biografskoj ratnoj drami Goya u Bordeauxu
te s Paulom McGuiganom u krimi-drami Iskupljenje (eng. The Reckoning).
Puno nastupa i u televizijskim serijama, a 2011. je s redateljicom Fefom Noiom
utemeljio producentsku tvrtku Los Lunes, u okrilju koje ponajviše producira
kazališne predstave.
Jedne noći 1965. godine, negdje u
Indoneziji starija nadstojnica kršćanskog samostana od generala primi zapovijed
da obavi nešto u tajnosti. Ubrzo pred nju bude dovedena mlada trudnica koju ona
povede u prostoriju u kojoj je kada napunjena vodom, gdje bi mlada žena trebala
biti podvrgnuta sakramentu krštenja. Kada se trudnica požali da mjesto za
krštenje ne odgovara njezinim očekivanjima, jer je priželjkivala veću
prostoriju u samoj crkvi, predstojnica joj odgovori kako je najvažnije da sam
čin bude obavljen. Jer, da bi njezino dijete odrastalo sigurno i čisto od
grijeha, trudnica se mora osloboditi zloduha nečiste ideologije komunizma.
Alessandro Manuel Restanto redatelj
je podrijetlom iz Indonezije koji živi i djeluje u Pragu, a koji je u svojoj
ranijoj karijeri bio poznat pod umjetničkim imenom Cak Nunu. Studirao je
filmsku režiju i scenaristiku na glasovitoj Filmskoj akademiji Barrandov pod
mentorstvom uglednoga poljskog redatelja Wiktora Grodeckog. Svoje odrastanje
opisuje kao bolno i nesretno, jer je bio svojevrsna crna ovca u obitelji, a
godinama je u školi bio izložen maltretiranju. To je u njemu razvilo
senzibilitet prema tužnim pričama ne samo iz svoje zemlje, nego i iz cijelog
svijeta, prema pričama koje govore o nepravdi, ugnjetavanju i izrabljivanju.
Iako filmovi koje stvara žanrovski variraju od
fantastične satirične komedije preko romantične drame do horora, u svima
njima bavi se seciranjem skrivenih i prešućivanih slučajeva kršenja prava čovjeka
koji su se odigrali u prošlosti njegove domovine. Alessandro drži da je film
univerzalna umjetnost, te svoja ostvarenja posvećuje potlačenim ljudima diljem
svijeta, jer želi da istina, pravda i humanost uvijek izvojevaju pobjedu. Film
koji prikazujemo posvećen je golemom broju žrtava genocida (politicida), njih
više od milijun, koji se u Indoneziji zbio 1965. i 1966. godine.
Snijegom prekriven krajolik jedne
zimske večeri u ruralnom ambijentu doimao bi se idiličnim, da tišinu ne remete
zvukovi ne tako dalekih pucnjeva i eksplozija. Čini se da promatramo ratom
zahvaćeno područje, no onda se u jednom trenutku otvore vrata kolibe koju
promatramo, te iz nje na snijeg istrči dvoje razodjevene djece i jedna žena.
Koliba je zapravo sauna, i njih troje se u njoj odlično zabavljaju. Nakon što
se djeca i žena vrate u saunu, iz mraka će izroniti sjena muškarca koji će ući
za njima.
Ruski filmaš Marat Narimanov rođen
je 1981. u Moskvi. On je diplomirani snimatelj, desetak godina je radio u
moskovskim dramskim kazalištima, a trenutačno djeluje kao ilustrator i dizajner
te redatelj animiranih filmova. Tijekom proteklih desetak godina, koliko
aktivno djeluje kao scenarist, redatelj i producent, njegovi filmovi s uspjehom
su prikazani na više od 300 festivala diljem svijeta, uključujući i
najprestižnije manifestacije kakve su Shanghai International Film Festival,
Svjetski festival animiranog filma Animafest Zagreb, Palm Springs Shortfest,
Flickerfest u Sydneyju, Cleveland International Film Festival, Busan
International Short Film Festival i mnogobrojne druge. Na njima je osvojio niz
nagrada, među kojima su najvažnije one na Clermont-Ferrand International Short
Film Festivalu te na festivalu kratkometražnog filma Interfilm Berlin.
Mlada djevojka sjedi na krevetu u
sobi. Nakon obavljenoga telefonskog razgovora tužno i na rubu suza gleda zaslon
mobitela. Kada se najprije začuje glas muškarca, a zatim ugleda i njegova ruka,
postaje jasno da je djevojka glumica te da je riječ o snimanju filmske scene.
Redatelj pak nije zadovoljan načinom na koji je djevojka odglumila tugu na rubu
plača, a da nevolja bude veća, glumici se čini da redatelju nije posve jasno
kakav je karakter njezina lika i kako bi se scena trebala odigrati.
Španjolski filmaš Adrián León
Arocha rođen je na Kanarskim otocima 1993. Strast prema sedmoj umjetnosti i
snimanju filmova počeo je osjećati još u mladim danima, te je svoj prvi kratki
film snimio već u dobi od 14 godina. Ljubav prema snimanju kasnije ga je navela
na preseljenje u Madrid, gdje je pohađao studij scenaristike i snimanja. Vođen
željom za stjecanjem što više znanja i profesionalnog iskustva, neko je vrijeme
boravio i u Los Angelesu. Vratio se zatim u Španjolsku s ciljem produciranja
vlastitog projekta, u radu na kojem ga ponajviše privlače područja i teme
avangardne umjetnosti, neovisnog filma te lokalnih urbanih glazbenika.
Nakon što spikerica na radiju
objavi da je u francuskom gradiću Sart
Francusko-američki
glumac i redatelj Miles Drexler rođen je 1994. u Parizu, gdje i danas najviše
živi i radi. Od 2013. do 2017. studirao je filmsku umjetnost na Université
Paris 8. Za sebe kaže da je strastven prema glumi i da voli režirati filmove s
ljudima iz svoga najbližeg okruženja. Njegova je velika strast i kazalište, u
kojem se trudi djelovati podjednako koliko i na filmu. Tijekom proteklih
nekoliko godina u različitim je ulogama realizirao niz kratkometražnih filmova:
kao redatelj je 2018. potpisao film Je suis un chou à la crème, kao
glumac je 2019. i 2020. nastupio u filmovima Je suis une photo pour elle
i Ariane svog kolege i prijatelja Emerica Gallega, a kao tehničar
(električar) je 2021. surađivao na također Gallegovu filmu Je suis devant la
télé.
Mlada
Rose atraktivna je djevojka koja se dotjeruje, kao da upravo kani krenuti u
uzbudljiv društveni život. Međutim, tada joj na vrata pozvoni nepoznata žena,
po prilici njezina vršnjakinja, koja se predstavi kao Angela, domaćica i
supruga koju muž vara upravo s Rose. Angela je temperamentna i posesivna žena
koja želi spasiti svoj brak i koja otvoreno napadne Rose. Iznenadi je, međutim,
kada se ova počne pomirljivo braniti riječima da je svjesna onoga što radi, da
ni njoj samoj to nema previše smisla i da ozbiljno razmišlja o samoubojstvu.
Odnos dviju žena tako se polako počne mijenjati, a kada postane jasno da one
dijele neke zajedničke osobine, uslijedit će iznenađujući završetak…
Lia
Fortes je 19-godišnja Brazilka rođena u Rio de Janeiru, gdje trenutačno na
sveučilištu Universidade Federal Fluminense studira film. Jedna je od
utemeljiteljica neovisnoga filmskog producentskog kolektiva Apolo Filmes, a za
svoja dosadašnja ostvarenja osvojila je tri nagrade i više od 20 nominacija na
filmskim festivalima diljem svijeta. Bila je angažirana u organizaciji važnih
filmskih događanja, kakvo je Festival do Rio, najveći filmski festival u
Latinskoj Americi, a sudjelovala je u nastanku više od deset kratkih igranih
filmova, kao i jednoga dugometražnog. Trenutačno samostalno djeluje kao filmska
montažerka, snimateljica i asistentica režije, a odnedavno je počela raditi kao
pripravnica u odjelu za analizu glazbenog sadržaja u Globu, najvećoj medijsko-komunikacijskj
korporaciji ne samo u Brazilu, nego i u
cijeloj Latinskoj Americi.
Na tvrdu površinu koja izgleda
poput zaleđene bare nečija ruka baca kamenčiće. To je metaforička i
autodiskurzivna konstrukcija koja poziva gledatelje da prema viđenom
uspostavljaju osobne i partikularne odnose. Na metaforičkoj i konotativnoj
razini razvija se dijalog koji generira različite kutove refleksije.
Yolanda Moreno Torrado rođena je i
odrasla u španjolskom gradu Badajozu, u kojem i danas živi. Diplomirala je
likovnu umjetnost na Sveučilištu Salamanca, a u državnim srednjim školama radi
kao profesorica kiparstva i audiovizualnih medija. Svoj rad razvija u
različitim disciplinama, od fotografije preko slikarstva i grafičkog dizajna do
videoumjetnosti. Posljednjih godina ponajviše je usmjerena na stvaralaštvo u
području fotografije, eksperimentalnog videa te kratkometražnoga dokumentarnog
i igranog filma. Dosad je snimila dva filma kratkog metra, dokumentarni Con
Pájaros y sin ellos i igrani Entre Líneas. Djeluje i u udruzi
CinHomo, u kojoj se bavi dizajniranjem plakata i osmišljavanjem grafičkih
rješenja.
Nešto
se čudno i očito strašno zbiva u prostorima akademije Infinity Arts Academy u
Chicagu. Dok hodnicima unezvijereno protrči poneka studentica ili student, na
stepenicama i podovima mogu se vidjeti razbacane stvari iz studentskih torbi,
tenisice i pokoji mobitel na koji onaj čiji je ne može odgovoriti na poziv koji
upravo prima. Kada se pojavi jedna nešto starija tamnokosa žena, ona trčeći kao
da provjerava stanja u učionicama, na sporednim hodnicima i u WC-ima. U jednoj
učionici pred prozorom stoji stariji muškarac, koji gleda prema vani i drži se
za ruku iz koje kaplje krv. A ona starija žena u strahu i žurbi uspijeva
pronaći pojedinu studenticu ili studenta, te ih nekako izvesti na sigurno,
izvan prostora akademije.
Ruby
Fuller i Jacob Schindler višestruko su nagrađivani studenti filma iz Chicaga u
Illinoisu. Oboje već dulje od pet godina sedmu umjetnost studiraju na akademiji
Infinity Arts Academy u Chicagu. Oboje još od početka studija intenzivno rade i
na konkretnim filmovima, Ruby nešto dulje, od 2019. kao snimateljica,
scenaristica i redateljica, a Jacob od 2022. također kao pomoćnik u
snimateljskom i tehničkom dijelu posla, ali i kao redatelj te kao glumac. Dosad
su zajedno ostvarili nekoliko kratkih filmova koji su s uspjehom prikazani na
međunarodnim filmskim festivalima, na kojima su osvajali i nagrade. Njihov
najzapaženiji kratkiš je film Bicycle, priča o životu jednog bicikla
koja je prikazana kroz načine na koje ga koriste njegovih petoro vlasnika, za
koji su na All American High School Film Festivalu u New Yorku 2022. osvojili
nagradu Golden Lion u kategorijama najboljeg dugoga narativnog ostvarenja i
najuspjelijeg scenarija.
Jedne večeri četvorica maskiranih
motociklista kreću u akciju u ilegalnu kockarnicu koja je smještena u podzemnoj
garaži. Kada stignu na cilj, naoružani pištoljima i s eksplozivnom napravom u
rukama jednoga od njih krenu prema maloj prostoriji te u nju najprije ubace
eksplozivnu napravu. Dok se dim još nije niti razišao, upadnu u prostoriju i
gotovo bez imalo otpora svladaju i razoružaju skupinu muškaraca koji su za
stolom pili i kartali. Čini se da im ništa ne stoji na putu izvršenja pljačke.
Grčki autor Apostolis Gkanatsios
rođen je 1996. Po struci je mrežni programer i front-end developer, a
kao dizajner je tijekom posljednjih nekoliko godina kreirao niz radova. U
slobodno vrijeme Apostolis je pjesnik koji bi uskoro trebao objaviti svoju prvu
zbirku poezije. Veliki je zaljubljenik i u sedmu umjetnost, a film koji
prikazujemo njegovo je debitantsko ostvarenje, u radu na kojem je bio nadahnut
djelima svojih omiljenih redatelja.
Nakon seksa sa
svojom djevojkom, koja baš i nije zadovoljna kako se sve odvilo, mladi Tajvanac
iz zajedničkog stana izlazi u noć. Na ulicama nema mnogo ljudi, a mladić je
prilično žedan, te najprije svrati u trgovinu u kojoj kupi limenku piva.
Nastavi zatim lutati gradom, sve više osjećajući mučninu i zbog piva, i zbog
onog što se prethodno odigralo. Kada ga ubrzo nazove otac, mladić će mu putem
mobitela ispričati neku pričicu o tome kako uči i kako je vrijedan student. A
kada ga nedugo nakon toga nazove i djevojka, shvatit će da ona želi prekinuti
njihovu vezu. No, to nisu svi problemi s kojima će se mladić suočiti ove noći.
Mladi Tajvanac
Li-Yuan Chen tijekom protekle četiri godine iskustvo je najprije stjecao kao
art-dizajner na gledanoj obiteljskoj romantičnoj drami Han Dan iz 2019.,
te kao pomoćnik redatelja u hvaljenoj dramskoj seriji Workers iz 2020.
To ga je nagnalo da se naposljetku okuša i kao samostalni autor filma koji
prikazujemo, a nada se da će imati priliku nastaviti se baviti sedmom
umjetnošću i realizirati još niz projekata.
Jedne večeri u nekoj kući u
predgrađu neimenovanoga američkog grada, sredovječna žena i njezin partner vode
ljubav. Kada ga ona kasnije upita gdje je nešto, on joj odgovori da ne zna, jer
to nije njegova kuća. A dok ona odlazi u kupaonicu, u kući se osjeća prisutnost
nekakve neobične energije. Ta će energija sa zida u hodniku podići i baciti na
pod jednu od fotografija na kojima je ona s drugim muškarcem. To je pak tek
početak niza nadnaravnih događaja koji će dovesti do tragedije.
Sebastian Hou rođen je 2001. u
Kini, a danas je student na Chapman Universityju u gradu Orangeu u istoimenom
okrugu u Kaliforniji. Filmom se aktivno bavi još od svojih srednjoškolskih
dana, te se tako na YouTubeu može pogledati njegovo kratkometražno ostvarenje Days
iz 2019. koje je iste godine s uspjehom prikazano na All American High School
Film Festivalu. Film koji prikazujemo u lipnju je ove godine u mjesečnoj
konkurenciji Top Shorts International Film Festivala proglašeno najboljim trilerom.
Na dan proglašenja pandemije koronavirusne bolesti 2020. i u Makedoniji, sredovječna odvjetnica Mira podmetne bombu pod automobil svoga brata Steve, nadajući se da će tim činom cijelu obitelj spasiti od raspada. Kada se nedugo nakon toga susretne sa svojim otuđenim suprugom Kostom, kojega unatoč nesporazumima još uvijek voli, baš kao i on nju, u njihovu razgovoru garniranom grčevitim seksom na vidjelo će početi izlaziti detalji priče koja obiluje nesporazumima i pogrešnim odlukama, ali i ljubavlju i strašću. Godinu dana kasnije organizira se svečano otvaranje kina koje se zove Ljubav, a vlasnik kojega je upravo Stevo. Od posljedica eksplozije bombe on je postao invalidom, a otvorenjem kina ostvario je Kostinu životnu želju.
Kada preuzme slučaj otmice mlade
djevojke Laure Silverman, privatni istražitelj niti ne sluti u kakve će ga
nevolje to uvaliti. Djevojčina otmica krije mnogobrojne tajne, a njihovo
otkrivanje detektiva će odvesti do ruba ponora, gdje ništa nije onakvim kakvim
se čini.
Urugvajski filmaš Eduardo
Granadsztejn rođen je 1982. u Montevideu, Od 2004. do 2009. studirao je
digitalnu animaciju i audiovizualnu produkciju na Universidad ORT Uruguay, a
tijekom 2007. i 2008. specijalizirao je profesionalnu animaciju, animaciju likova
i postprodukciju na Animation Campus u Montevideu. Filmski je redatelj, glumac
i jedan od suosnivača produkcijske tvrtke RQM Media. Njegov sunarodnjak i
kolega Marcelo Sanguinetti rođen je 1989. također u Montevideu, a na istom
sveučilištu Universidad ORT Uruguay diplomirao je audiovizualne komunikacije.
Djeluje kao prvi i drugi asistent redatelja surađujući s više produkcijskih
kuća. Dragocjenim smatra i iskustvo koje je stekao radeći kao snimatelj i
montažer na dugometražnim dokumentarnim projektima.
Negdje u iranskoj provinciji, pored
velikih nasada kukuruza i nedaleko željezničke pruge, dvojica muškaraca iz
vozila izvlače okrvavljeno tijelo trećeg muškarca. Dok oni uspaničeno
razmišljaju kako da se oslobode trupla, u njihovoj blizini zaustavi se automobil
iz kojega izađu dvije mlade žene. Jedna od njih traži lokaciju na kojoj bi
mogla snimiti sjajne fotografije, i čini joj se da bi upravo ovo moglo biti to
mjesto. Kada se njih dvije zapute u šetnju kroz polje kukuruza, dvojica
muškaraca koji nose truplo shvatit će da moraju bježati. Neizbježno je da se
njihovi putovi prije ili kasnije susretnu.
Kurdski grad Sardasht u zapadnom
Iranu postao je metom u Iračko-iranskom ratu kada je, kao prvi grad na svijetu,
doživio napad kemijskim oružjem od strane iračke vojske. Iperitne bombe na grad
su bačene u nedjelju, 28. lipnja 1987., u 16 sati i 15 minuta. Za većinu
mještana Sardashta poslijepodne uoči toga tragičnog događaja protjecalo je
sasvim uobičajeno. Oni koji su se zatekli u šetnji pored rijeke uživali su u
različitim stvarima: jedan mladić se uspješno udvarao djevojci, jedan dječak je
od prodavača igračaka kupio šarenu igračku, jedan čovjek je u društvu žene
komentirao kako bi trebali podignuti jabuku koja je pala na tlo, a neki su se
zabavljali u vožnji biciklom. Nitko nije ni slutio da će njihovu bezbrižnost i
idilične trenutke ubrzo s tragičnim posljedicama poremetiti borbeni zrakoplovi
koji su na grad ispustili iperitne bombe.
Iranski umjetnik Pejman Alipour
rođen je 1975. u gradu Sardashtu u zapadnom dijelu države. To je prvi grad na
svijetu čiji su mještani postali žrtvama uporabe kemijskog oružja iperita, pri
čemu je ubijeno više od tisuću, a teško ozlijeđeno više od osam tisuća civila,
od kojih su mnogi ostali trajnim invalidima. Pejman i danas živi u Iranu, u
gradu Mahabadu. Magistrirao je režiju animiranog filma na Umjetničkom
sveučilištu u Teheranu, a aktivno djeluje kao redatelj, animator, ilustrator i
karikaturist. Film koji prikazujemo njegovo je dosad četvrto kratkometražno
animirano ostvarenje, među ostalim, uvršteno u natjecateljski program
Animafesta u Zagrebu 2022. Prethodno je od 2000. do 2006. realizirao filmove Cold
War, Small Heart i I Don´t Know the Way My House. Sudjelovao je i u
realizaciji niza animiranih serija, među kojima se ističe nekoliko sezona
popularne serije Injoriyeh i dvije sezone serije Hamin hala, hamin
farda. Na animiranoj seriji Adi and Bodi bio je angažiran kao
producent i scenarist.
Brazilski autor Lucas de
Albuquerque Rebelo rođen je 1991. u gradu Santarému u državi Pará. U grad Belém
u istoj državi preselio se 2014., da bi ondje najprije tijekom sljedećih pet
godina na Universidado Federal do Pará studirao multimedijsku produkciju, te
zatim na Instituto de Estudos Superiores de Amazónia (IESAM) specijalizirao
audiovizualnu produkciju. Filmom se intenzivnije počeo baviti 2018. kada je
asistirao u produkciji nekoliko plesnih videa. Godinu kasnije počeo je
producirati vlastite videozapise, koje je objavljivao na internetu. Osim videom
bavi se i glazbom te digitalnom fotografijom i digitalnom umjetnošću uopće, a
povremeno i piše. Što god da radi, žarište je njegova djelovanja najviše
usmjereno na eksperimentiranje i improvizaciju. Njegov film koji prikazujemo
prvi je segment serije producirane izravno za web, u kojoj mu je cilj prirodu
Amazone, konkretno plažu uz rijeku Tapajós, prikazati na najstvarniji i
najkonkretniji mogući način.
U jednom
od prolaza kompleksa javnog prijevoza grada Osla smještena su tri oglasna panoa
na kojima se neprekidno izmjenjuju oglasi. Ljudi koji koriste javni prijevoz i
koji hodaju prolazom te oglase kao da ne primjećuju. No, onaj koga na samom
početku primijeti jedan prolaznik je autor filma, koji prolazniku mora
objasniti koga snima i zbog čega.
Norvežanin
Cato Fossum živi i radi u Oslu, a njegova je primarna djelatnost distribucija
neovisnih i art-filmova. Tim se poslom bavi u okrilju filmske agencije Jack,
kojoj je bio jedan od suutemeljitelja. On je i filmski kritičar i publicist
čiji su radovi objavljivani u raznim publikacijama i medijima. Film koji
prikazujemo njegovo je prvo ostvarenje kratkog metra, nakon što je 2021. u
sklopu projekta Mapping Distribution: New Norvegian Initiative
realizirao kratki video Why Jack?, u kojem je predstavio svoju agenciju.
Taj je video nastao u sklopu suradnje kuća Kunstnernes Hus Kino iz Osla i On
& For Production and Distribution iz Bruxellesa, a Cato se u njemu
pozabavio alternativnim načinima distribucije neovisnih art-filmova.
Dok iščekuje dolazak
proljeća, mlada Korejka u tišini piše pjesmu Krila proljeća. Čini joj se
da gotovo uopće ne živi, sve do onog dana u kojem napokon osjeti da je proljeće
stiglo.
Eun O je mlada
južnokorejska umjetnica koja film koji prikazujemo potpisuje kao kompletna
autorica. Rođena je u Seulu, a glumom i manekenstvom bavi se desetak godina.
Glumila je u nizu gledanih i hvaljenih TV-drama i kazališnih predstava, a kao
kazališna redateljica debitirala je vrlo mlada, u dobi od svega 17 godina, čime
je postala jedna od najmlađih debitantica. Nakon što se preselila u New York,
osvojila je počasnu stipendiju na B.F.A, te je na New York Universityju upisala
umjetničku akademiju Tisch School of the Arts. Po završetku školovanja počela
je aktivno djelovati kao producentica, redateljica, scenaristica, montažerka,
snimateljica, dizajnerica produkcije i skladateljica, i to u svim filmskim
žanrovima. Njezin kratki film A Sunny Day koji je snimila još kao
18-godišnjakinja, prikazan je u službenim selekcijama više međunarodnih
filmskih festivala. Hvaljeni su i njezini kratki filmovi De-Flower, A
Butterfly in My Stomach, Ohnaya, Take 1 about wanted i Soleil Noir,
koji su prikazani na mnogobrojnim manifestacijama u Južnoj Koreji i inozemstvu.
Autorica je i izvorne filmske glazbe, među ostalim i skladbi A Lost Siren
i Non-Echo, koje su izvođene na Fusion Film Festivalu i na koncertima u
New Yorku. Želja joj je utemeljiti filmsku i šire umjetničku kuću koja bi
podjednako djelovala u Seulu i New Yorku.
Svatko
od nas u svakodnevnom životu zbog mnoštva obveza rijetko ima priliku malo
usporiti i „stati na loptu”. No, ono što bismo morali jest zastati makar
nakratko, da bismo se barem malo oslobodili pritiska snažnih sila koje na nas
djeluju i usmjeravaju nas. Za razliku od toga, u priči koju gledamo kao da se
ne događa baš ništa. Ipak, moramo samo biti strpljivi. Jedna krava mirno leži i
preživa uz rub prašnjavoga zemljanog puta. Prizor se doima poput kakve slike,
jer krava je posve smirena. Tek s vremena na vrijeme zamahne repom kako bi
otjerala muhe, te zatrese velikim crnim ušima. Ona je sama, čini se kao da je
zanemarena po strani, praktički uz rub kadra. Prizor je to koji previše ne
čudi, ali nije ni sasvim običan.
János
Kis je avangardni mađarski autor, fotograf koji je studirao sociologiju i film.
U svojim djelima želi uhvatiti vrijeme koje protječe, usporiti ga i učiniti
vidljivim, pri čemu je tematski fokusiran na nepredvidljivost svakodnevice.
Snima minimalističke projekte s dugim kadrovima, bez pokreta kamere ili tek uz
njezino ograničeno kretanje. Preferira uporabu prirodnog svjetla, slabog
osvjetljenja, baš kao i izvorno snimljene zvukove na lokacijama, koliko je to
moguće. Često snima filmove sa samo jednim vrlo dugim kadrom, a pri snimanju
zvuka pozornost posvećuje diegetskim zvukovima izvan kadra. U svom radu
preispituje nenarativne oblike eksperimentalnog filma, pritom hvatajući
nepredvidljiva zbivanja u svakodnevnom životu. Težnja mu je otvoriti prostor za
teoretsko preispitivanje nedovoljno istraženih aspekata privremenog i
onostranog, u čemu se vodi teorijom sinkroniciteta Carla Gustava Junga. Njegov
film koji prikazujemo snimljen je u Kambodži.
U
vrijeme dok Kinu, kao i ostatak svijeta, pogađa pandemija koronavirusne
bolesti, jedna starija žena s maskicom na licu predvečer sjedi na klupi na
malom trgu među zgradama. Polako se spušta mrak, gospođi je očito dosadno, sve
dok se klupi na kojoj sjedi ne približi njezina vršnjakinja, također zaštićena
maskicom. Među njima se tada zapodijeva razgovor, ponajviše o djeci i unucima
druge žene, koja je zadovoljna kako su članovi njezine obitelji uspjeli u
životu. No, gospođe komentiraju i vrijeme, jer već dugo nije pala kiša. A onda
se druga gospođa sjeti da bi u njihovim godinama bilo poželjno da se obje što
više kreću, te ruku pod ruku obje krenu u šetnju trgom.
Lai Chun
je rođen i odrastao u Kini, gdje i danas živi. On je pjesnik i filmski redatelj
koji se sedmom umjetnošću bavi od 2021. Dosad je snimio tri dokumentarna filma,
kratki koji prikazujemo na Festivalu te nešto dulja ostvarenja Poetry · Football · Country School i The
World Outside My Windows, u kojima nenametljivo koketira i s rodom igranog
filma.
Dok zvuk sata u pozadini neumoljivo
odbrojava sekunde, preplašena mlada djevojka sjedi nasuprot dvoje odraslih,
koji je ispituju i kao da je saslušavaju. Ona je Clara, prije nekoliko mjeseci
bila je žrtvom zlostavljanja na koledžu koji pohađa, i dok razgovara sa svojim
ispitivačima stalno je na rubu suza. Dogodila se tragedija, i Clara sada
osobama nasuprot sebi pokušava objasniti kako je do svega došlo.
Emeric Gallego rođen je u Parizu
1995. Od malih je nogu zaljubljen u sedmu umjetnost, za što zaslužnim smatra to
što roditelji o njemu u djetinjstvu nisu previše skrbili, pa su mu kino i film
bile glavne zanimacije. Kada je upisao studij filma na Université Paris 8,
počeo je patiti od poremećaja prehrane i još nekih tegoba, a u oslobađanju od
njih ključna mu je bila pomoć jedne žene. Od tada u njegovim filmovima glavne
uloge uvijek tumače žene, a to smatra svojevrsnim zlatnim pravilom svog
autorstva. Emeric je i nagrađivani fotograf koji se u radu fokusira na portrete
i putopisne cikluse. Sve njegove fotografije snimljene su uz prirodno
osvjetljenje, jer zna da tako ne narušava autentičnost onoga što na njima
prikazuje. Tijekom posljednjih osam godina režirao je dvadesetak kratkih
filmova, koje je često potpisao i kao snimatelj i scenarist.
Na rubu jednog marokanskog sela
smješteno je groblje, na kojem se upravo odvija sahrana. Područje je pusto i
bez vegetacije, a pogrebna povorka približava se mjestu na kojem nekoliko ljudi
kopa raku. Obred se odvija u skladu s tradicijom, a onaj koji najviše žali za
pokojnikom je jedan dječak. On ispraća jednog od najbližih članova obitelji,
njegova bol je ogromna i on će posljednji uplakan ostati na humku.
Proslava prvog
rođendana jedne djevojčice u krugu njezine obitelji. Sve je već spremno:
postavljen je stol s čistim stolnjakom, na stolu je torta s jednom rođendanskom
svjećicom, a okuplja se i obitelj male slavljenice. Tu je njezina užurbana
majka koja se trudi da sve protekne u najboljem redu; tu je sijedi djed koji
unuci želi dug i sretan život, a tu su i njezin otac sa starijim sinom te još
jedan čovjek. Isprva se čini da će sve uistinu proteći na najbolji mogući
način, sve dok se djed ne požali da osjeća čudan pritisak u prsima.
Turski redatelj Ali
Şenses rođen je 1967. godine u gradu Sarayu u istoimenom okrugu u pokrajini
Tekirdağ, u europskom dijelu Turske. Oženjen je i ima dijete, a trenutačno radi
kao obiteljski liječnik u gradu Gaziantepu u jugoistočnoj Turskoj. Dosad je realizirao
nekoliko kratkometražnih i tri dugometražna projekta, a film koji prikazujemo
njegovo je drugo ostvarenje kratkog metra, snimljeno godinu dana nakon
prvijenca MAVI. Taj je film s uspjehom prikazan na nizu festivala, od
šestog izdanja International Uşak Winged Seahorse Short Film Festivala preko
Montreal Independent Film Festivala i 4. AFSAD festivala do Eternal
International Film Festivala, na kojem je 2023. osvojio nagradu za najbolji
filmski eksperiment.
Mlada Florence Bright studentica je
modnog dizajna koja radi u velikoj modnoj kući. Jednog dana tijekom stanke za
ručak ona odluči ostati u prostoriji s odijelima i ženskim šeširima, te
pokušati uvježbati nešto što ju već dugo muči. Naime, ona se snažno i
strastveno zaljubila, ali osoba do koje joj je itekako stalo to ne zna. Stoga
Florence odluči uvježbati način na koji bi mogla prići toj osobi i reći joj što
prema njoj osjeća. No jesu li stvari uistinu tako jednostavne?
Melanie Hierhammer njemačka je
glazbenica, pjesnikinja i prozaistica koja se posljednjih godina strastveno
posvetila i sedmoj umjetnosti. Duhovito kaže da je za nju sve počelo u dobi od
tri godine, kad je na dječjem klaviru odsvirala popularnu dječju pjesmicu Alle
meine Entchen. Trebalo je proći još nekoliko godina prije no što je
napisala svoje prve pjesme i kratke priče, a potom i skladala nekoliko
klavirskih skladbi. Ističe da joj je u svemu čime se bavi, od glazbe i
književnosti do filmova, najvažnije dotaknuti ljude. Njezine klavirske skladbe
tako su dijelom sjetne, a dijelom klasične ili senzualno razigrane balade.
Svako njezino djelo pripovijeda određenu priču, a u njima se bavi životom,
osjećajima, ljudima i određenim neskladom ili kontrastom. To može biti nesklad
između stvarnosti i želja, između ljubavi i gubitka, između boli i nade. O tome
govori i film koji prikazujemo, njezin samostalni scenaristički i redateljski
prvijenac, u radu na kojem joj je koristilo i iskustvo stečeno tijekom redateljskog
angažmana na gledanoj TV-seriji The Challenge Show.
Mlada djevojka itekako je
nezadovoljna jer joj je tog jutra majka upala u kupaonicu, i to upravo u
vrijeme dok uživa u kadi punoj vode i pjene. Dok joj majka kao i obično
prigovara zbog puno stvari, od toga da je neodgovorna do sumnji hoće li se ikad
udati, djevojka bi samo željela da majka iziđe iz kupaonice. A kada se to u
jednom trenutku i dogodi, iz vode i pjene izroni glava mladića s kojim se
djevojka kupa. On će pak smjesta morati ponovo zaroniti, kada temperamentna
majka opet upadne u kupaonicu i nastavi prigovarati kćeri.
Redateljica filma Alyona Polyakova
rođena je na obali Crnog mora 1988. Nakon studija na
Državnom sveučilištu menadžmenta u Moskvi radila je kao producentica
studentskih filmova na uglednom obrazovnom filmskom institutu Gerasimov.
Posljednjih pet godina djeluje kao supervizorica scenarija za TV-serije
i igrane filmove te piše scenarije za kratke filmove. Trenutačno pohađa
radionicu filmske režije također na Filmskom institutu Gerasimov, znanom i
kao Sveruski državni institut za film.
Jedan iranski dječak ulazi u kafić
za igranje računalnih igrica, u kojem je očito stalni gost. Njegovo ime je
Sourena, i dobro ga poznaju ne samo vlasnik kafića, nego i nekoliko mladića
koji su nešto stariji od njega, a koji će s njim odmjeriti snage u igrici Liga
prvaka. Dok ti mladići uglavnom igraju pošteno, Sourena je, da bi ostvario
pobjedu, spreman i na varanje. Ipak, njegova sklonost prevarama ovaj bi put
mogla itekako iznenaditi njegove konkurente, jer će se u stvarnom svijetu
pojaviti virtualni junak kojega nitko ne očekuje.
Iranski filmaš Hesam Rahmani rođen
je u Teheranu 1992. On je neovisni filmski redatelj, scenarist, montažer i
producent, a djeluje i kao eksperimentalni skladatelj te performer. Struka
kojom se izvorno želio baviti jest arhitektura, no zbog financijskih problema
bio je prisiljen prekinuti svoje obrazovanje u tom području. Od tada se u
potpunosti posvetio filmu i novim medijima, a odlučan je u nakani da kao
neovisni umjetnik beskompromisno i do kraja slijedi svoje snove. Film koji
prikazujemo njegov je treći redateljski projekt, nakon što je 2020. i 2021.
režirao kratkometražne radove Rabbit-T i How Long Does It Take?.
Trenutačno kao redatelj, montažer i producent radi na novim kratkometražnim
filmovima Mer i Faces Without Visage.
Dok
kroz subjektivni kadar pratimo spuštanje pokretnih stepenica, u pozadini čujemo
muški glas koji pripovijeda o tome da se potpuno koherentni i integrirani
društveni poredak ne može održati pod samo jednim funkcionalnim načelom. Pred
gledateljima se tako ukazuje drukčija i jedinstvena perspektiva društva, jer
narator dovodi u pitanje pragmatičnu ideju modernosti. On preispituje način na
koji zadržavanje socijalnog statusa quo odabire i marginalizira pojedine
društvene elemente, s obzirom na to koji mu i u kom vremenu odgovaraju, odnosno
smetaju. Narator tako nudi i mogućnost promjene aktualnoga dominantnog
društvenog uređenja.
Američko-meksička autorica Gabriela Villasenor nagrađivana je redateljica i umjetnica širokog polja djelovanja. Njezini igrani i dokumentarni filmovi prikazivani su na pet kontinenata, na prestižnim festivalima, u muzejima te na digitalnim platformama i televiziji. Ona je utemeljiteljica i direktorica produkcijske tvrtke i organizacije za medijsku umjetnost Tekños Films koja organizira cjenovno prihvatljive filmske radionice kao i pristup tehničkoj opremi filmskim stvarateljima u usponu i društvenim organizacijama. Umjetnošću se počela baviti još u dječjoj dobi, kada je u kazalištu ostvarila prve glumačke korake, da bi se njezin afinitet prema teatru i izvedbenim umjetnostima nastavio i tijekom odrastanja, kada je sudjelovala u kazališnim produkcijama predstava Snjeguljica, Annie i Jesus Christ Superstar. Ono što joj se u glumi ponajviše sviđa jest mogućnost dijeljenja emocija i topline s publikom i svojim kolegama. Nakon dugogodišnjeg bavljenja kazalištem za djecu i mlade, prirodno je uslijedilo njezino zanimanje za film. Kratke je filmove počela snimati već u gimnazijskim godinama, da bi na koledžu dobila priliku sudjelovati na ambicioznijim filmskim produkcijama, u radu na kojima se okušala ne samo kao glumica, nego i kao producentica, scenaristica, snimateljica i montažerka. Naposljetku je počela pisati i režirati vlastite filmove, koji se danas prikazuju na festivalima diljem svijeta.
Integrirajući se unutar mikrorazine vrlo brzih čestica svemirske prašine, nanogenerator nepoznatim protokolom kodira modele, pretpostavke i mogućnosti. Čvrsto elaborirane znanstvene teorije i teze, dvojbe i fantazmi, imaginariji i rubni diskursi na različitim skalama uključeni su u proces. Interijerna arhitektonika patafizičkog stroja uvećana je s nanorazine i kretanjem renderira nastajanje. Spiralna rotacija kroz varijabilnu brzinu unutar čestice simulira, ali potencijalno i ostvaruje tvorbu. Vrh nultog stošca predstavlja proces razmjene energije u obliku apsorpcije i emitiranja fotona. U središnjoj točki promatrač je u sadašnjem trenutku kao interaktivni dio stvaranja s neodređenom budućnošću u nastajanju. Film nije pokušaj znanstvene vizualizacije, nego je energetski konstrukt.
Vladislav Knežević rođen je u
Zagrebu 1967. Nakon studija režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu
studirao je i na Audio-vizualnom odsjeku pri De Vrije Academie u Den Haagu. Od
1988. bavi se eksperimentalnim filmom, videom i zvukom, a pet godina kasnije
počeo je raditi kao redatelj različitih televizijskih formata i programa.
Medijski je umjetnik i redatelj koji radove kreira koristeći snimljeni
videomaterijal, digitalnu fotografiju, mikroanimaciju, stereoskopsku 3D-tehniku
i generativni elektronički zvuk, s primarnim ciljem stvaranja novog iskustva
gledanja filmskog medija. U fokusu njegova zanimanja su koncepti koji se odnose
na rubna područja stvarnosnih kategorija, na doživljajnost novomedijskih slika,
na digitalnu estetiku, na utilitarno-fantastične konstrukte te na posljedice
tehnološko-znanstvenih istraživanja na ljudsko iskustvo. Inicijator je i
organizator programa Reference to Difference, televizijske emisije o
eksperimentalnom filmu i videu Videodrom, koautor televizijske emisije o
animiranom filmu Animatik, te Internacionalnog festivala
eksperimentalnog filma i videa 25 FPS. Njegovi eksperimentalni i umjetnički
filmovi dosad su prikazani na više od 200 festivala i izložbi u Europi, SAD-u,
Australiji, Japanu i Brazilu.
Prikaz dijela rada najveće islandske hidroelektrane Kárahnjúkar. Da bi se ona izgradila, bilo je potrebno potopiti drugo najveće neistraženo prirodno područje u Europi, pri čemu je uništen jedinstveni ekosustav. Namjera je bila osigurati pristupačnu i jeftinu energiju za inozemne tvrtke koje se bave proizvodnjom aluminija, a koje posluju na Islandu. Cilj je filma testirati integritet gledatelja: s jedne strane dok se nose s promjenama u onom što promatraju i što im ubrzava otkucaje srca, a s druge strane u suočenju s izvanjskim silama na koje ne mogu utjecati.
Marcellvs L. rođen je
1980. u Belo Horizonteu u Brazilu, a od 2006. živi između Berlina i
Seyðisfjörðura u Finskoj. Polja njegovih djelovanja su video i zvuk, od sredine
2000-ih intenzivno izlaže u Finskoj i inozemstvu, te je tijekom proteklih
dvadesetak godina sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama i biennalima, od
27th Biennale of São Paulo 2006. preko 9th Biennale of Lyon godinu kasnije do
16th Biennale of Sydney održanim 2008. Njegova su djela bila izložena i u MAC -
Musée d'art contemporain u Lyonu, u Helsinki Art Museumu, u Astrup Fearnley
Museetu u Oslu, u Living Art Museumu u Reykjaviku, Singapore Art Museumu, u
Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia te u ZKM Museum of Contemporary Art
in Karlsruheu i u Museum of Modern Art in Sao Paulu. Neke od nagrada koje je
osvojio su Ars Viva Price za 2007/08 godinu te Glavna nagrada na 51.
International Short Film Festivalu u Oberhausenu godine 2005.
Dok više ljudi na tankim dugim
stolovima štapovima zgrću i bacaju ribu, iz ptičje perspektive vidimo jednog
čovjeka koji na papiru slika nekoliko primjeraka te ribe. Čini se da je i on
svjestan čovjekova neselektivnog iskorištavanja mora i nedostatka brige za
prirodu i okoliš.
Asghar Basharati rođen je 1977. na
otoku Qeshm u Iranu. Već se sedamnaest godina bavi fotografijom, a tijekom posljednje tri godine
aktivno i filmom. Spreman je i otvoren za nova znanja i iskustva, a osobito ga
privlači eksperimentalni film, u realizaciji kojega drži da je već dosta vješt.
Za svoj rad na filmu dosad je osvojio već više od 30 nagrada.
Iranski autor Amir Ahmad Kheiri
diplomirao je grafički dizajn na Sveučilištu Shahid Rajaee u Teheranu. U
posljednje vrijeme producirao je dva kratka filma u kojima tematizira svoja
nova iskustva u bavljenju sedmom umjetnošću. Jedan od tih filmova odabran je za
prikazivanje na International Portrait Film Festival u Bugarskoj. Amir se
intenzivno bavi i fotografijom, te je
redatelj / Telemach Wiesinger
scenarist / Telemach Wiesinger
snimatelj / Telemach Wiesinger
producent / Telemach Wiesinger
Tri različita pogleda na jedan pokretni most. U prvom
gledamo prilaznu cestu s rampom, na kojoj se tijekom noći odvija užurban
promet, koji je dodatno naglašen ubrzanošću snimke. U drugom pratimo brodove
koji plove u blizini i ispod podignutog mosta. A u trećem se ljudi kreću
mostom, koji se ponekad doima poput ranžirnog kolodvora. Film se sastoji od tri
izabrane trominutne sekvence iz autorova prethodnog eksperimentalnog ostvarenja
Landed, sekvence koje redatelj naziva Augenblick. To su sekvence Augenblick
Nr. 28, Augenblick Nr. 46 i Augenblick Nr. 47, a poseban
ugođaj cjelini pridaje partitura skladatelja Tobiasa Schwaba.
producent / Telemach
Wiesinger
redatelj / Telemach Wiesinger
scenarist / Telemach Wiesinger
snimatelj / Telemach Wiesinger
producent / Telemach
Wiesinger
o filmu
U filmu snimljenom dvostrukom ekspozicijom na
16-milimetarskoj vrpci autor spaja dvije lokacije iz švicarskog grada Balea na
rijeci Rajni. Glumac Werner von Mutzenbecher na određeni način svojim
“unutarnjim okom” gledateljima otkriva dramu koja briše granicu između prostora
i vremena. Voda i zrak kao da neprimjetno prelaze jedno u drugo, dok se
horizontalni i ciklički pokreti gotovo sjedinjuju u jedinstveno gibanje. Za
glazbenu podlogu iskorištena je skladba „Der Doppelgänger“ Franza Schuberta,
ali na način da je prearanžirana i izmijenjena za izvedbu dviju orgulja, čime
se slijedi motiv udvajanja iz filma. Glazba dodatno aludira na zvukove
karnevala, dok njezin karakter naglašava sjetni ugođaj prizora koji se
promatraju.
redatelj / Telemach Wiesinger
scenarist / Telemach Wiesinger
snimatelj / Telemach Wiesinger
producent / Telemach Wiesinger
o filmu
Dva desetljeća u svakom kadru
piše: Boško Picula
Prvih dvadeset godina zasigurno je najintenzivnije i, u mnogo čemu, najljepše razdoblje života. I ljudskoga, i festivalskoga. U tom je vremenu gotovo sve novo. Prvi doživljaji, prva ushićenja, prvi susreti, prva napredovanja, prva posrtanja, prve radosti, prva razočaranja, prve velike odluke i prvi ljudi koji će zauvijek obilježiti nečije živote. I ljudske, i festivalske. A kada sve to zabilježe filmske kamere, i to u samo jednom kadru, ili tek nekoliko njih, nastaju radovi koji svojom izražajnošću i jednostavnošću postaju sinonimi upravo tog vremena. Zagrebački i hrvatski Međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru One Take Film Festival svoje je prvo izdanje imao u studenom 2003. Pritom se dvadeset godina razlike u odnosu na 2023.-u čini i malo i puno. Malo, jer su protekla dva desetljeća itekako živa u sjećanjima te se čini kao da je 2003. bila jučer. Puno, jer se svijet u te dvije dekade jako puno promijenio, baš kao i ljudski životi sa svim onim lijepim i teškim što život nosi. Godina 2003. bila je Međunarodna godina svježe vode, resursa koji je istodobno i sama esencija života, i nešto što je jako nalik filmovima u jednom kadru. U toj smo godini još uvijek živjeli bez društvenih medija kao što su Facebook i YouTube koji će se pojaviti i osvojiti svijet 2004. i 2005. Može li danas netko zamisliti da se u međuvremenu nije povezao preko Facebooka ili da nije odgledao sebi nešto važno na YouTubeu? Da, dvadeset godina u svijetu koji se digitalno mijenja svake sekunde jest jako puno i zato je One Take Film Festival sa svojim ovogodišnjim jubilejom znatno više od novoga festivalskog izdanja. On je 2023. svojevrsni vremenik svega onog što se zbivalo protekla dva desetljeća.
Mnoštvo osobnih događaja, društvenih, političkih, umjetničkih, gospodarskih i inih proželo je festivalska izdanja i sve filmove koji su na tim izdanjima od 2003. do danas prikazani. Izložba posvećena dvadesetogodišnjici održavanja One Take Film Festivala jednostavna je i sugestivna baš kao i Festival koji predstavlja. Na njoj se mogu razgledati kadrovi pobjedničkih naslova od 2003. do 2022., njih ukupno dvanaest, u iščekivanju sretnoga trinaestog laureata upravo ove jeseni. Njezin su dio i plakati pojedinih festivalskih izdanja koji su osmišljeni i realizirani poput najvrednijih suvremenih izložaka na kakvoj svjetskoj izložbi grafičkih radova. I, dakako, na njoj je moguće doživjeti ljepotu jedinstvene festivalske nagrade autorice Margarete Lekić koja svojom rafiniranošću i slojevitošću zrcali ono što jest ovaj filmski festival: naizgled transparentan u svakom svom kadru, a zapravo kompleksan u svakom djeliću kompozicije tog kadra. U konktekstu novog i obljetničarskog izdanja Festivala, izložba je na određeni način vremeplov kojim se može vratiti u prošlost, osjetiti sadašnjost i pretpostaviti budućnost. Prošlost je opisana bogatim i metaforičnim filmskim jezikom; sadašnjost se odvija pred nama sa svakim filmom ovogodišnjeg Festivala; budućnost svi želimo kao vrijeme novih kreacija i ispunjenja u njima. U sinergiji novih i nagrađenih filmskih radova, ispred moćnih i suptilnih vizualnih rješenja festivalskih plakata te u odsjaju festivalske nagrade u kojoj i – kroz koju vrijeme i stvaralaštvo neprestance struje, izložba je interaktivno sučeljavanje svih autorica i autora te svih gledateljica i gledatelja svih dosadašnjih i ovogodišnjeg izdanja Festivala. Prve dvije godine 2003. i 2004. svakogodišnji, od 2004. do 2020. u bijenalnom ritmu održavanja, a od 2020. do danas ponovno organiziran svake godine, One Take Film Festival na ovoj izložbi otkriva svoj umjetnički senzibilitet, i kroz pobjedničke naslove, i kroz grafička rješenja plakata, i kroz svoju magičnu nagradu kao iz romana Arthura C. Clarkea.
Godinu 2003. obilježio je prvi festivalski laureat uopće, meksički film znakovita naslova Stvarno vrijeme, dok je grafičko rješenje plakata, također znakovito, predstavilo jednog miša i jedan kruh. Na drugom festivalskom izdanju 2004. na plakatu su u kutiji bile spremne dvije šibice, a nagrada je pripala australskom filmu Uzašašće. Treći Festival 2006. također se na plakatu poigrao svojim rednim brojem uz dvije ispijene čaše te treću punu filmskog sadržaja uz nagradu za brazilski film Čovjek.Cesta.Rijeka. Na četvrtom je Festivalu plakatom letjela četvrta muha u nizu, a Australija donijela novog pobjednika, film 7.23. Vizualna rješenja plakata za prva četiri festivalska izdanja djelo su studija za grafičko i industrijsko oblikovanje Petrak-Žaja Studio. Od 2010. plakate umjetnički osmišljava Krsto Jaram čije je stvaralaštvo obilježila i osvojena Zlatna arena za najbolje vizualne efekte za film Moj dida je pao s Marsa. Peti One Take Film Festival 2010. na svom će plakatu rastvoriti spajalicu, a šesti 2012. otvoriti kocku u čijem je obliku izrađena i festivalska nagrada. Na tim će izdanjima nagradu dobiti dva španjolska filma Odlazak i Soba potvrdivši i u ovoj filmskoj formi vitalnost matične kinematografije. Na Festivalu 2014. Grand Prix osvaja finsko-poljski rad Preuređeno pri čemu se na plakatu revolverski poručuje „Reloaded“. Poruka osmog izdanja Festivala 2016. jest da je, sukladno rednom broju, beskonačnost okomita, a poruka Stručnoga ocjenjivačkog suda bila je da je najbolji rad ponovno australski nimalo slučajnog naslova Osam. Godine 2018. nagrada odlazi u susjednu Sloveniju za film Nevidljiva ruka Adama Smitha, dok je ruka na plakatu presložila brojku devet. Deseti Festival održao se u pandemijskim uvjetima 2020. te je 'x' na njegovu plakatu bio višeznačan, baš kao i naslov te sadržaj pobjedničkog filma Ograda s Kosova. Vrativši se na svakogodišnji ritam održavanja Festival je 2021. na plakatu lucidno predstavio brojku 11 kroz jedinicu i njezinu sjenu, a nagrada je pripala iranskom filmu Havaji. Napokon, Festival se 2022. održao „pod pritiskom“ te su njegove domino-pločice na plakatu padale sve do broja dvanaest. Odluka o laureatu pala je pak na njemački film Pošalji mi poruku kad stigneš doma xx.
Ove je godine sretna trinaestica na plakatu spoj triju igraćih karata, dvije šestice i jednog asa. As, jedan jedini, na najbolji način zaokružuje bit unikatnoga filmskog festivala u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe koji od 2003. o filmu promišlja na prepoznatljiv, jednostavan i jedinstven način. Od svog pokretača, višestruko nagrađivanog hrvatskog snimatelja i redatelja Vedrana Šamanovića do svih umjetnika iz Hrvatske i svijeta, organizatora i mnogobrojnih gledatelja koji su mu podarili tu jedinstvenost. Na ovoj se izložbi to i vidi i osjeća. U svakom kadru.
redatelj / Fabrizio Prada
scenarist / Renato Prada
snimatelj / Everardo Gonzalez
glumci / Jorge Castillo, Enrique Rendon, Raul Santamaria, Leticia Valenzuela, Monica Valle, Waldo Facco, Felix Losano
producenti / Hugo Stieglitzy, Cesar Balestra, Fabrizio Prada
o filmu
Likovi žive, kradu, spletkare, sumnjaju, izdaju, bježe, ubijaju i
umiru, no sve se događa kao i u pravom životu - bez montaže i manipuliranja
vremenom.
o autoru
Fabrizio
Prada je rođen 1972. u Belgiji. Kao scenarist, producent i redatelj diplomirao
je na Međunarodnom fakultetu filma i televizije San Antonio de los Baños
(Escuela Internacional de Cine y Television de San Antonio de los Baños) na
Kubi. Njegov prvi film Tiempo Real snimljen je u jednom kadru i traje 86
minuta. Tim je filmom otvorio novu kategoriju u Guinness World Records TM-u,
kategoriju umjetničkog filma snimljenog u jednom kadru, kao prvi takav film
snimljen jednom kamerom i bez montaže. Tiempo Real pobjednik je prvog
One Take Film Festivala. Od 1991. Fabrizio Prada režirao je niz samostalnih
dokumentaraca te umjetničkih filmova produciranih na 35 mm i digitalno. Njegov
dokumentarac Soy un niño todavía u kojem kubanska djeca iznose svoja
stajališta o problemima u njihovoj zemlji za vrijeme “posebnog doba",
sudjelovao je na više od 50 festivala i međunarodnih kinopredstava, a na
mnogima od njih dobio je pohvale i nagrade.
Mlada žena oslobađa se “okova” kolotečine...
Ben Ferris rođen je 1975. u Sydneyju u Australiji. Studirao je
latinski jezik i klasični grčki na Sveučilištu u Sydneyju, te bio dobitnik stipendija
Salting Exhibition i Coopers. Nakon što je napravio rekonstrukciju Alexandrosa,
fragmentarnoga kazališnog komada atenskog pisca tragedija Euripida, godine 1998.
diplomirao je klasični grčki kao jedan od najboljih studenata svoje generacije.
Od 1992. do 2004. glumio je i režirao u kazalištu, te osnovao Two Black Shoes
Theatre Company s kojom je nastupao i režirao za Festivalu u Sydneyju. Od 2002.
do 2003. radio je kao književni savjetnik za Griffin Theatre Company. Godine 2000.
osnovao je Filmsku školu UBS na Sveučilištu u Sydneyju i vodio je od 2000. do
2004., kada je osnovao Sydney Film School čiji je izvršni direktor bio do 2018.
Benov film Kuhinja prikazan je na prvom One Take Film Festivalu održanom
u Zagrebu 2003. Već sljedeće godine, njegov film u jednom kadru Uzašašće
osvojio je Grand Prix na istom festivalu. Njegova karijera traje
dulje od dva desetljeća, a tijekom tog razdoblja producirao je 41, te kao
redatelj potpisao sedam, a kao scenarist pet projekata. Kao scenarist i
redatelj 2009. godine realizirao je igrani film Penelope, snimljen u
australsko-hrvatskoj produkciji, za koji je izvornu glazbu skladao cijenjeni
Max Richter. Godine 2016. snimio je i od kritike hvaljeni hibridni
igrano-dokumentarni film 57 Lawson, a godinu dana kasnije Ben je dobio
rezidenciju u prestižnom Cité internationale des arts u Parizu. Na 53. izdanju
uglednog Karlovy Vary Film Festivala 2018. njegov se igrani film In(di)visible
probio u uži izbor za nagradu Eurimages Project Lab. Tijekom dosadašnje
karijere filmovi su mu osvojili nagrade na nizu festivala diljem svijeta, od
Pariza i New Yorka preko Tokija i Singapura do Amsterdama.
redatelj / Marcellvs L.
scenarist / Marcellvs L.
snimatelj / Marcellvs L.
o filmu
Tajanstveni čovjek, kojemu možemo vidjeti samo obrise tijela, pješice
prelazi rijeku, a njegovo putovanje dobiva metaforično značenje.
o autoru
Brazilski videoumjetnik Marcellvs L. rođen je 1980. u Belo
Horizonteu. Na One Take Film Festivalu 2006. osvojio je Grand Prix za film Čovjek.Cesta.Rijeka.
Kao eksperimentalnom umjetniku glavno mu je područje stvaranja work in
progress. Među te radove ubrajaju se VideoRizoma (2002.-2005.) i Esquizodramas
(2004.) te Čovjek.Cesta.Auti. (2003.), Čovjek.Cesta.Rijeka.
(2004) i Čovjek.Kanu.Ocean. (2005.). Film Čovjek.Cesta.Rijeka.
proglašen je najboljim radom na uglednom Međunarodnom festivalu kratkometražnog
filma u Oberhausenu te najboljim eksperimentalnim filmom na festivalima u
Teheranu i Rio de Janeiru. Samostalne izložbe: Wer mich lenkt ist das Meer,
carlier | gebauer, (Berlin, 2007.), Bolsa Pampulha: Marcellvs L., Museu de Arte
da Pampulha, (Belo Horizonte, 2007.), Temporada de Projetos 2005/2006 Paço das
Artes, Paço das Artes (São Paulo, 2005.), VídeoRizoma, Instituto Felix Guattari
(Belo Horizonte, 2003.).
redatelj / Brian Lien
scenarist / Brian Lien
snimatelj / Alvaro D. Ruiz
glumci / lan Swallow, Li Leng Au
producentica / Caite Adamek
o filmu
Muškarac i žena, dvoje potpunih stranaca, podijelit će trenutak
bliskosti u prepunu večernjem vlaku.
o autoru
Australski redatelj i scenarist Brian Lien roden je 1972. u
Maleziji. Odrastao je u Australiji gdje živi i radi. Diplomirao je na Sydney
Film School i sveučilištu The University of NSW College of Fine Arts. Režirao
je niz kratkometražnih filmova među kojima je film 7:23 doživio najveći
uspjeh osvojivši Grand Prix na zagrebačkom One Take Film Festivalu 2008. Ovaj
je film prikazan na nekoliko australskih i međunarodnih filmskih festivala, a
uvršten je na više DVD kolekcija. Brian je član društva Secret Film Society, u
okrilju kojega je 2011. režirao 11-minutnu humornu dramu Tgif.
redatelj / Chus Domínguez
scenarist / Chus Domínguez
snimatelj / Chus Domínguez
glumci / Rosa Ana Fernández, Mari Carmen Garrido, Isidora Godos, Florentino
González, Gerardo Iglesias
producent / Chus Domínguez
o filmu
Prvi film ikada snimljen jest Izlazak radnika iz tvornice
braće Louisa i Augustea Lumiérea iz 1895. godine. Mnoštvo filmova i kadrova
kasnije, španjolski redatelj Chus Domínguez filmom Odlazak bilježi
izlazak gledatelja iz kina Kubrick, te tako odaje počast kinematografima,
njihovu osoblju te načinima na koja oni vide film, svoj posao i život.
o autoru
Španjolski filmski redatelj i videoumjetnik Chus Domínguez rođen je
1967. u Leónu u Španjolskoj. Bavi se filmom i videom koristeći elemente
stvarnosti za realizaciju osebujnih izvedbenih i narativnih formi s naglaskom
na poetičnost i eksperiment. Bavi se i istraživanjem odnosa između filma i
izvedbenih umjetnosti – plesa, performansa i teatra, a u tome intenzivno
surađuje s drugim umjetnicima. Njegova su djela s uspjehom prikazana na
mnogobrojnim međunarodnim festivalima (Oberhausen, Vila do Conde, Tampere,
Bafica...), a djeluje i kao predavač na nekoliko radionica audiovizualne
produkcije. Od 2007. godine priprema filmske i videoprograme u sklopu MUSAC-a
(Museo de Arte Contemporaneo de Castilla y Leon), a od 2009. sudjeluje u radu
Sveučilišta Alcalá. S glazbenikom i performerom Nilom Gallegom razvija
specifičan projekt naziva Orquestina de pigmeos kroz koji uz pomoć drugih
umjetnika i gledatelja razvija eksperimentalni pristup filmu. Izvrsnim
dokumentarcem Odlazak (La sortie) pobijedio je 2010. na One Take Film
Festivalu. Od tada je snimio kratkometražne filmove Kubrick, Photographs
i K. A. Portrait, koji su s uspjehom prikazani na mnogobrojnim festivalima
diljem Španjolske i svijeta, a u svojoj domovini je održao i niz samostalnih i
skupnih izložbi u Leónu, Gijónu, Barceloni i Salamanci.
redatelj / Fernando Franco
scenarist / Fernando Franco
snimatelj / Daniel Sosa
glumica / Nuria López
producent / Fernando Franco
o filmu
Psihološka egzistencijalna drama producenta, scenarista i
redatelja Fernanda Franca gledatelja uvodi u intimni svijet mlade djevojke
(Nuria López). Jedne večeri, 10-ak minuta do 20 sati, ona se lijeno vuče svojom
neurednom sobom i stanom, a iz letargije ju trgne e-mail koji joj je stigao.
Nakon što se pod nickom aNa uključi u chat s Ivánom21, AlexxXx-om i drugim
virtualnim prijateljima, na vidjelo će početi izlaziti njezina egzistencijalna
tjeskoba i mogući zategnuti odnosi s ukućanima.
o autoru
Španjolski montažer, redatelj i predavač Fernando Franco rođen je
1976. u Sevilli u Španjolskoj. Filmom se počeo baviti 2001. kao montažer većinom kratkih
filmova i dokumentaraca, da bi se u ulozi
scenarista i redatelja odlučio okušati 2007. nagrađivanim kratkometražnim
filmom Mensajes de voz. I kratki igrani
film Tu(a)mor i eksperimentalni naslov Les variations Dielman s uspjehom su prikazivani na mnogobrojnim festivalima diljem svijeta.
Godine 2013. nominiran je za španjolsku
nacionalnu filmsku nagradu za montažu filma Blancanieves. Nakon rada na
nizu kratkih i eksperimentalnih filmova te videoradova, Franco 2013. režira i svoj prvi dugometražni film La
herida, a istodobno predaje na Španjolskoj
filmskoj školi na kojoj vodi Odjel montaže. Dobitnik je nagrada na nizu festivala
(San Sebastian, Mar del Plata...) te nagrade Goya za najboljega novog redatelja
za film La herida. Na One Take Film
Festivalu u Zagrebu 2012. pobjedio je svojim filmom Soba (Room).
Osim što se kao profesor montaže bavi pedagoškim radom, Franco aktivno djeluje
kao montažer, scenarist i redatelj, te je nakon dugometražnog prvijenca La
herida iz 2013. do danas režirao više kratkih filmova (Fuego, El lugar
adecuado, Deséame suerte) te još dva dugometražna, dramu Morir iz 2017. i
žanrovski srodno ostvarenje La consagración de la primavera iz 2022., za koje
je osvojio niz nagrada, među kojima se ističe Goya za najboljega novog glumca
(Telmo Irureta).
producentica / Ewa Górzna
Eksperimentalni film producentice, scenaristice
i redateljice Ewe Górzne prikazuje polagano putovanje kroz prostor koje se
pretvara u neočekivanu transformaciju. Kada divljina započne uobičajeni
preobražaj ustaljenog reda stvari u skladu s turbulentnim zakonima prirode,
pred kamerom će se početi odvijati nadrealan prizor. Film Preuređeno
premijeru je imao u rujnu 2014. godine na Forum Box Gallery u Helsinkiju gdje
je predstavljen u sklopu izlagačke skupine CATCH.
Poljsko-finska vizualna umjetnica i filmska redateljica
Ewa Górzna rođena je 1982. u Poljskoj. Autorica je kratkometražnih filmova i
višekanalnih videoinstalacija. Magistrirala je umjetnost na Sveučilištu
Nicolaus Copernicus u poljskom Torunu te na Finskoj umjetničkoj akademiji u
Helsinkiju. Radove je predstavljala na nizu izložaba i filmskih festivala u
svijetu. Njezin je film Rearranged dobio više međunarodnih nagrada
uključujući Grand Prix na sedmom One Take Film Festivalu u Zagrebu u Hrvatskoj
2014., zatim Artist Award na Odense International Film Festivalu u Odenseu u
Danskoj 2015. te nagradu Silver Mikeldi za igrani film na 57. međunarodnom
festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Bilbau u Španjolskoj 2015. Tijekom
karijere izlagala je diljem svijeta, od Varšave i talijanskog Bolzana preko
Teherana i finskog Tamperea do Montevidea i francuskog Bayonnea. Filmovi su joj
prikazivani na mnogobrojnim svjetskim festivalima, od Atene i Bochuma preko
Moskve i Egipta do Kaira i Bogote, a među ostalim i na The International
Festival of New Film u Splitu 2018.
Debitantski igrani film scenarista i redatelja
Petera Blackburna psihološka je drama o mladoj Sari Prentice koja već dvije
godine ne izlazi iz kuće. Njezin strah od izlaska blokira joj bilo kakve
kontakte s izvanjskim svijetom, a manifestira se i u svakodnevnoj borbi s
opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji ne uspijeva kontrolirati. Ono što je
drugim osobama običan dio svakodnevice, poput jutarnjeg ustajanja, odijevanja i
odlaska na posao, za Saru se pretvara u oluju osjećaja s kojima se ne uspijeva
ositi...
Australski producent, redatelj i scenarist Peter
Blackburn filmsku je karijeru započeo glumom 1997., nakon čega je shvatio da mu
ambicije leže iza kamere. Godine 2005. napisao je scenarij i producirao film Walking
Off, koji je došao do finala Bondi Film Festivala i dobio nagradu Mayor's
Award na Međunarodnom filmskom festivalu Heart of Gold 2007. Od tada Peter je
napisao, režirao i producirao niz nagrađenih kratkih filmova i dokumentaraca,
prikazivanih u zemlji i inozemstvu. Godina 2014. mu je bila posebno dobra,
dovršen je igrani film u jednom kadru Eight i prikazana prva sezona
televizijske serije People of the Vines na Network 10 mreži u
Australiji, kao i širom Azije. Igrani film Eight je proglašen najboljim
igranim filmom na Snowdance Independent Film festivalu u Njemačkoj 2015.,
sudjelovao je u službenom natjecateljskom programu na Atlanta Film Festivalu
iste godine, te osvojio nagradu za najbolji film na One Take Film Festivalu u
Zagrebu. Na Victorian College of the Arts u Melbourneu magistrirao je režiju, a
stekao je i obrazovanje iz područja književnosti i filma. Dobitnik je prestižne
stipendije Mike Walsh za režiju pri National Institute of Dramatic Art (NIDA)
za 2019. što je iskoristio za pohađanje obrazovnog programa za snimanje filmova
na glasovitoj UCLA.
Negdje u Europi jedan Grk je dužan novac jednom
Francuzu, koji je pak dužan Slovenki, a ona Talijanu koji novac duguje Grku.
Njemica, međutim, nikomu nije dužna, ona samo želi miran život i bezbrižne
snove, a jedan Britanac traži izlaz iz neugodne situacije u kojoj se zatekao. U
planove i nevolje svih njih umiješat će se "nevidljiva ruka Adama Smitha”,
što je izraz koji gospodarstvenici koriste kako bi opisali samoregulirajuću
prirodu tržišta i cijeloga globalnog gospodarstva.
Redatelj i scenarist Slobodan Maksimović rođen je
u Sarajevu 1975. u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je filmsku i TV režiju na
Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Njegov je prvi
studentski kratki igrani film 1/2 prikazan je na 60.-tom filmskom
festivalu u Cannesu u sekciji Tous Les Cinémas du Monde. Kratki su mu igrani filmovi
1/2 i AgapE prikazani su na više od trideset međunarodnih
festivala u natjecateljskim programima osvojivši pritom 14 međunarodnih
nagrada. Film Hvala za Sunderland njegovo je prvo dugometražno igrano
ostvarenje koje je na 15. festivalu slovenskog filma u Portorožu osvojilo
četiri nagrade Vesna uključujući priznanje za najbolji film. Drugi mu je
cjelovečrenji film u karijeri Nika proglašen najboljim omladinskim
filmom Festivala u Motovunu, a prikazan je na svim važnijim festivalima za
mlade. Njegov je kratki film u jednom kadru Nevidljiva ruka Adama Smitha
prikazan na pedesetak međunarodnih filmskih festivala na kojima je osvojio 18
međunarodnih priznanja uključujući Grand Prix na One Take Film Festivalu 2018.
Režira i namjenske filmove. Redatelj je i više epizoda popularnih TV-serija Pozabljeni,
Mame i Primeri inspektorja Vrenka. Najveći mu je uspjeh u dosadašnjoj karijeri
režija filma za djecu i mlade Kapa iz 2022., projekta koji je realiziran u
međunarodnoj europskoj produkciji a koji se prometnuo u veliki regionalni hit
te je osvojio i nekoliko nagrada na festivalima u Sarajevu i Portorožu.
redateljica / Lendita Zeqiraj
scenaristica / Lendita Zeqiraj
snimatelj / Sebastien Goepfert
glumci / Arti Lokaj, Rozafa Celaj, Adriana Matoshi, Ilire vinca, Alketa Sylaj, Melihate Qena
producent / Bujar Kabashi
o filmu
Dok živi pod istim krovom s nekoliko žena koje
pripadaju različitim generacijama njegove porodice, kosovski dječak Genti mašta
o posjedovanju psa kao ljubimca. No, majka ostaje gluha na sinove molbe, a pred
Gentijevim očima žene koje ga okružuju glasno se i sve temperamentnije
suprotstavljaju jedna drugoj. Iznoseći različite stavove o životu, ljubavi,
strasti i patrijarhatu, one nerijetko zapadaju u neugodne rasprave. Kada se
čitava situacija naposljetku otrgne kontroli, Genti će odlučiti odabrati
vlastiti put te će preskočiti ogradu i u društvu s romskim dječakom Xenijem
krenuti u potragu za priželjkivanim psićem.
o autorici
Producentica, scenaristica i redateljica
Lendita Zeqiraj, koja svoje filmove ponekad potpisuje i kao scenografkinja,
rođena je 1972. u Prištini na Kosovu. Ona je filmašica i vizualna umjetnica
koja je završila diplomski i poslijediplomski studij vizualnih umjetnosti na
Kosovskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Prištini, a u Parizu je studirala
estetiku filma na Université Paris 8 Vincennes-Saint-Denis. Godine 2014.
proglašena je nacionalnom filmskom autoricom godine te je nagrađena od strane
kosovskog Ministarstva kulture, a njezini kratkometražni filmovi Balkon
i Ograda prikazani su na više od 250 festivala diljem svijeta. Film Balkon
iz 2013. tako je premijeru doživio na 70. venecijanskom filmskom festivalu, a
prikazan je i na festivalima u Varšavi, Palm Springsu, Busanu i nizu ostalih,
te je osvojio preko 35 nagrada, uključujući Special Jury Award na American Film
Institute FEST-u 2013. godine. I film Ograda prikazan je na mnogobrojnim
festivalima, uključujući Palm Springs International Film Festival ShortFest, a
nagrađen je na desetak međunarodnih festivala među kojima je 2020. i One Take
Film Festival. Autorica je 2019. debitirala u dugom metru humornom dramom Agina
kuća, koja se dijelom zapleta i većinom glumačke postave oslanja na kratki
film Ograda.