CARLOS REYGADAS: METAFIZIČAR I PROVOKATOR
Piše: Damir Radić

Arhetipski sklop erosa i thanatosa omiljeni je interes umjetnika različitih razdoblja, podneblja, svjetonazora i senzibiliteta, ali rijetko kad u povijesti filma neki se autor njime bavio tako predano i intenzivno, oslobođen svake stege i patetičnog građanskog obzira kao Carlos Reygadas. Samo tri cjelovečernja filma bila su dovoljna ovom 37-godišnjem sineastu iz Ciudad de Méxica da stekne status jednog od najistaknutijih, ali i najkontroverznijih filmskih umjetnika današnjice. Uvjerljivo najmlađi među meksičkim kino asovima (Arriaga, Iñárritu, Cuarón, del Toro), jedini je od njih koji je odolio zovu Sjedinjenih Država, snimivši sve svoje filmove u meksičko-europskim koprodukcijama.

Bez formalnog redateljskog obrazovanja, ali s entuzijazmom i vjerom u sebe poput dječaka zvonotvorca iz Andreja Rubljova svog omiljenog autora Tarkovskog, uložio je vlastitih pedeset tisuća dolara kao inicijalnu svotu u cjelovečernji debi Japan (Japón), kojim je 2002. izazvao senzaciju na svjetskoj filmskoj sceni, poharavši brojne festivale te osvojivši Specijalno priznanje za debi u Cannesu. Odvažno se odlučivši za rijetku kombinaciju 16-milimetarske vrpce i širokog platna, Reygadas je još hrabrije kao protagoniste odabrao sredovječnog velegradskog muškarca sa suicidalnim namjerama te ruralnu staricu blisku biološkom kraju, smjestivši ih u prostrani ambijent autentične prirode i povezavši ih neočekivanim erotskim sponama. Doista, je li itko ikad u povijesti filma, u meditativno-egzistencijalističkom modusu i s nesputanom seksualnom eksplicitnošću, kao što je to učinio Reygadas, pokušao nešto slično?

Pitanje je posve retoričko, a još dalje meksički je ikonoklast otišao sljedećim, za razliku od prethodnika velegradski situiranim ostvarenjem Bitka ne nebu (Batalla en el cielo, 2005). Dok je u Japanu tabuizirani seksualni odnos sredovječnog muškarca i starice smjestio pri kraju filma, ovdje je udar na konvencije prikaza seksualnih interakcija došao na samom početku, u eksplicitnoj sceni felacija koji mlada i lijepa djevojka vrši sredovječnom, po standardnim mjerilima neuglednom muškarcu prije nego što se pojave prva slova špice filma. Kakav je to prizor bio! Veliki, tamni, sluzavi, domorodački falus u ustima svijetle okcidentalne djevojke nježnih usana i kože, na koljena pale i posve predane užitku sisanja, sa suzom što joj se spušta niz obraz i općim ugođajem koji sugerira uzvišenost trenutka.

Subverzivnost prožimanja pornofilskog i sublimnog, koja radikalizmom nadmašuje sve što su u svoje vrijeme mogli i smjeli ponuditi Oshima, Pasolini ili Bertolucci, zatekla je kritiku i prenerazila publiku, i jedne i druge nespremne za tako smjele prodore, čak i u aktualno doba tzv. striptiz kulture koju tobože obilježava posvemašnja seksualna permisivnost. I dok se Japan bavio humanim erotizmom nekonvencionalnih, ali (upravo) zato duboko prirodnih i ljudskim društvom ugroženih protagonista, Bitka na nebu počivala je na dijalektici svetog i demonskog u erotskom kompleksu ljubavi i seksa, s logičnim sadomazohističkim implikacijama, što kulminira krvavom scenom prodiranja hladnog i oštrog sječiva noža u toplo i meko djevojačko tijelo. Zločin i kazna, grijeh i iskupljenje, osobni kaos duše i masovni kaos religiozne ceremonije obilježavaju dramatičnu završnicu ovog briljantnog, ali, predvidljivo, najmanje cijenjenog Reygadasova ostvarenja.

Veliku naklonost kritike i prestižnih festivala (niz priznanja među kojima i Nagrada žirija u Cannesu), idiosinkroni je sineast povratio svojim zadnjim, prošlogodišnjim uratkom Stellet licht (Tiho svjetlo), odom nordijskoj metafizičkoj, ali i 'prirodoslovno-radnoj' tradiciji u rasponu od Kierkegaarda i Hamsuna preko Sjöströma, Stillera i Dreyera do Bergmana i Troella. Grijeh, pokajanje i iskupljenje, radnjom smješteni u germanofonu zajednicu meksičkih menonita, i ovdje su u najbližoj vezi s erotskim, a Reygadas pokazuje kako i bez trunke seksualne eksplicitnosti može biti izazovan, ovaj put na iznimno suptilan, 'viktorijanski' način, pronalazeći erotizam u vitkim, gracilnim figurama i profinjenim licima 'do grla zakopčanih' žena, ali i mogućoj implicitnoj prolezbijskoj sugestiji. Inzistiranje na dugim, dominantno statičnim i pažljivo komponiranim kadrovima jasno ukazuje na slijeđenje 'nordijske metafizičke škole', da bi sama završnica, citirajuću Dreyerovo klasično remek-djelo Riječ, odala počast najboljem dijelu ljudske prirode – ljubavi, dobroti, nadi.
     
Carlos Reygadas rijedak je spoj metafizičara i u najboljem, 'francuskom' smislu riječi provokatora, autor koji je prirodno i osebujno povezao tradicionalno shvaćeno visoko i nisko, stvarajući fascinantne cjeline kojima nije lako naći premca u aktualnoj povijesti filma.