igrani, Kanada, SAD, 2006.
boja, 35mm, 95 min redatelj Guy Maddin
CHERBOURŠKI KIŠOBRANI LES PARAPLUIES DE CHERBOURG
igrani, Francuska, 1963.
boja, 35mm, 91 min redatelj Jacques Demy
CRVENI BALON LE BALLON ROUGE
igrani, Francuska, 1956.
boja, 35mm, 34 min redatelj Albert Lamorisse
LET CRVENOG BALONA THE
LE VOYAGE DU BALLON ROUGE
igrani, Francuska, 2006.
boja, 35mm, 113 min redatelj Hou Hsiao-Hsien
TIHO SVJETLO STELLET LICHT
igrani Francuska, Nizozemska, Meksiko, Njemačka, 2007.
boja 35 mm, 142 min. redatelj Carlos Reygadas
RIJEČ ORDET
igrani, Danska, 1955.
crno-bijeli, 35mm, 126 min redatelj Carl Theodor Dreyer
VAMPIRI LES VAMPIRES
igrani, Francuska, 1915-1916.
crno-bijeli, nijemi, 399 min (deset epizoda) redatelj Louis Feuillade
VRABAC MAN JEUK
igrani, Hong Kong, 2008.
boja, 35mm, 87 min redatelj Johnnie To
SLAVA FILMAŠIMA! THE
KANTOKU-BANZAI!
igrani, Japan, 2007.
crno-bijeli, boja, 35mm, 104 min redatelj Takeshi Kitano
KVIZ ZA PREDANU FILMOFILIJU
Piše: Dragan Rubeša
Predana filmofilija ne tretira filmske citate tek kao puku postmodernističku
doskočicu već se oni mogu prometnuti u neku vrstu dinamičnog filmskog
kviza. Lov na citate ultimativni je test naše filmske erudicije. A
glavna nagrada može recimo biti romantična večera u društvu Jaya i
Silent Boba. Kulminacija se na neki način dogodila s Tarantinom čiji
komadi nisu samo različite varijacije na evoluciju i povijest filmskih
formi već i osobno putovanje među policama autorova privatnog video
kluba u eri u kojoj Duchampov 'ready made' postaje Warholov 'already
made'. A kako autorovi filmovi nisu ništa drugo nego iščašeni deliriji
referenci, hommagea, semplova, konceptualnih citata i intertekstualnih
igara, Mr Q je u dijelu kritike proglašavan trendovskim manipulatorom
slika koje već negdje postoje, koliko god se trudio transformirati
ih u nešto novo i različito.
Jer, da bi filmski citat uspješno funkcionirao
on mora biti suptilan, lukavo zakamufliran i doziran diskretno. To
nam dokazuje i pobočni festivalski program posvećen citatnosti na filmu.
Tako se prvi evropski film velikog Hou Hsiao-hsiena 'Le Voyage du ballon
rouge' ne može tretirati kao klasični remake jer za razliku od njegova
originala on prestaje biti lamorisseovski bajkovit samim time što njegov
balon više nije samo lik i lebdeća metafora par excellence, već postaje
predmetom studentskog filma, sveden na najobičniji digitalni efekt.
Tada je autor prizemljio balon i natjerao nas da prestanemo maštati
jer je sve to bila najobičnija varka, ali ne zadugo jer nas u sekvenci
dječakova ulaska u Musee d'Orsay tjera da nastavimo sanjati. Zato Houova
autorska osobnost kakvu najviše volimo proviruje u liku starog kineskog
lutkara kojeg posjećuje dječakova majka, prizivajući duhove njegova
remek-djela 'The Puppetmaster'. Zato su te (auto)reference još intrigantnije
i konceptualno složenije od onih remakeovskih.
No, ovdje ne prestaje Houova fascinacija citatima. Tako su filmski
plakati iz snijegom zametene završnice 'Millenium Mamba' nanovo osvanuli
u autorovu kratkišu 'The Electric Princess Picture House' iz kanskog
omnibusa 'Chacun son cinema'. A motiv Kitanova segmenta tog istog omnibusa
koji prikazuje malo usamljeno kino iz japanske zabiti nanovo će se
ukazati u njegovu najnovijem filmu 'Ahil i kornjača', ali sada kao
motiv njegova slikarskog platna, pri čemu se autoreferencijalnost i
brojni citati promatraju u ironičnom kontekstu, dok njegov junak plagira
Basquaita i Liechtensteina. No prava parodijska eksplozija citata događa
se u njegovu filmu 'Glory to the Filmmaker', nakon kojeg Ozuovi fanovi
više neće spavati mirnim snom.
Isto tako, filmofilska nostalgija Johnnieja
Toa ('Sparrow') koja će kulminirati u kišom natopljenoj finalnoj sekvenci
ne priziva samo duh Jacquesa Demyja i njegovih 'Cherbourških kišobrana',
već i kišnu završnicu Ming-liangova 'Goodbye Dragon Inn' u kojoj se
zauvijek spuštaju vrata taipeijskog starog kina specijalizirana za
stare borilačke filmove snimljene u produkciji mitske kuće Shaw Brothers.
Riječ je dakle o dvostrukom hommageu gradu i kinu/filmu. Tamo gdje
se ekspresionistički patos i monokromatski imaginarij Maddinova možda
najosobnijeg komada 'Brand Upon the Brain!' referira na estetiku nijemog
filma, od Feuilladea do Frankensteina, ali i na cronembergovske penetracije
(promatrati rupe na glavama siročadi), nijemi odnos ljubavnika u Reygadasovu
'Stellet licht' uronjen je u vizualnu ekstazu fizičkog krajolika. No
koliko god je njegova filmska završnica rezervirana za dreyerovski
citat, pravi mirakul događa se nešto ranije, kad ugledamo Reygadasovu
heroinu kako suvereno upravlja kombajnom.