KVIZ ZA PREDANU FILMOFILIJU
Piše: Dragan Rubeša

Predana filmofilija ne tretira filmske citate tek kao puku postmodernističku doskočicu već se oni mogu prometnuti u neku vrstu dinamičnog filmskog kviza. Lov na citate ultimativni je test naše filmske erudicije. A glavna nagrada može recimo biti romantična večera u društvu Jaya i Silent Boba. Kulminacija se na neki način dogodila s Tarantinom čiji komadi nisu samo različite varijacije na evoluciju i povijest filmskih formi već i osobno putovanje među policama autorova privatnog video kluba u eri u kojoj Duchampov 'ready made' postaje Warholov 'already made'. A kako autorovi filmovi nisu ništa drugo nego iščašeni deliriji referenci, hommagea, semplova, konceptualnih citata i intertekstualnih igara, Mr Q je u dijelu kritike proglašavan trendovskim manipulatorom slika koje već negdje postoje, koliko god se trudio transformirati ih u nešto novo i različito.

Jer, da bi filmski citat uspješno funkcionirao on mora biti suptilan, lukavo zakamufliran i doziran diskretno. To nam dokazuje i pobočni festivalski program posvećen citatnosti na filmu. Tako se prvi evropski film velikog Hou Hsiao-hsiena 'Le Voyage du ballon rouge' ne može tretirati kao klasični remake jer za razliku od njegova originala on prestaje biti lamorisseovski bajkovit samim time što njegov balon više nije samo lik i lebdeća metafora par excellence, već postaje predmetom studentskog filma, sveden na najobičniji digitalni efekt. Tada je autor prizemljio balon i natjerao nas da prestanemo maštati jer je sve to bila najobičnija varka, ali ne zadugo jer nas u sekvenci dječakova ulaska u Musee d'Orsay tjera da nastavimo sanjati. Zato Houova autorska osobnost kakvu najviše volimo proviruje u liku starog kineskog lutkara kojeg posjećuje dječakova majka, prizivajući duhove njegova remek-djela 'The Puppetmaster'. Zato su te (auto)reference još intrigantnije i konceptualno složenije od onih remakeovskih.

No, ovdje ne prestaje Houova fascinacija citatima. Tako su filmski plakati iz snijegom zametene završnice 'Millenium Mamba' nanovo osvanuli u autorovu kratkišu 'The Electric Princess Picture House' iz kanskog omnibusa 'Chacun son cinema'. A motiv Kitanova segmenta tog istog omnibusa koji prikazuje malo usamljeno kino iz japanske zabiti nanovo će se ukazati u njegovu najnovijem filmu 'Ahil i kornjača', ali sada kao motiv njegova slikarskog platna, pri čemu se autoreferencijalnost i brojni citati promatraju u ironičnom kontekstu, dok njegov junak plagira Basquaita i Liechtensteina. No prava parodijska eksplozija citata događa se u njegovu filmu 'Glory to the Filmmaker', nakon kojeg Ozuovi fanovi više neće spavati mirnim snom.

Isto tako, filmofilska nostalgija Johnnieja Toa ('Sparrow') koja će kulminirati u kišom natopljenoj finalnoj sekvenci ne priziva samo duh Jacquesa Demyja i njegovih 'Cherbourških kišobrana', već i kišnu završnicu Ming-liangova 'Goodbye Dragon Inn' u kojoj se zauvijek spuštaju vrata taipeijskog starog kina specijalizirana za stare borilačke filmove snimljene u produkciji mitske kuće Shaw Brothers. Riječ je dakle o dvostrukom hommageu gradu i kinu/filmu. Tamo gdje se ekspresionistički patos i monokromatski imaginarij Maddinova možda najosobnijeg komada 'Brand Upon the Brain!' referira na estetiku nijemog filma, od Feuilladea do Frankensteina, ali i na cronembergovske penetracije (promatrati rupe na glavama siročadi), nijemi odnos ljubavnika u Reygadasovu 'Stellet licht' uronjen je u vizualnu ekstazu fizičkog krajolika. No koliko god je njegova filmska završnica rezervirana za dreyerovski citat, pravi mirakul događa se nešto ranije, kad ugledamo Reygadasovu heroinu kako suvereno upravlja kombajnom.